Otvoreno pismo socijalnih radnika Međimurja – bojimo se svaki dan hoćemo li ga preživjeti!

socijalni radnici
Crna zastava na zgradi Centra za socijalnu skrb u Čakovcu nakon ubojstva kolegice u Đakovu

Socijalni radnici Međimurja, javnosti su poslali otvoreno pismo u kojem iznose sav svoj “jad” i svakodnevne probleme s kojima se susreću. Evo što između ostaloga pišu o situaciji s kojom se svakodnevno susreću.

– Ponukani ubojstvom socijalne radnice u Centru za socijalnu skrb Đakovo, ali i napadima na socijalne i druge stručne radnike ustanova socijalne skrbi s područja Međimurske Županije, obraćamo se ovim pismom, kao strukovna udruga, kako bismo upoznali javnost s teškom situacijom u kojoj se nalazimo.

Početkom 2019.g. je stručna djelatnica iz CZSS Čakovec bila žrtva pokušaja ubojstva na terenu, a od iste osobe je bila napadnuta i tokom 2018.g. Ovi napadi su bili najteži, a unatrag 10 godina brojimo preko 250 situacija u kojima su radnici CZSS Čakovec bili napadnuti verbalno ili fizički. Posljednjih nekoliko mjeseci izloženi smo još većoj direktnoj agresiji korisnika i javnosti.

Imputiranje odgovornosti socijalnim službama za obiteljske tragedije, pogrešne odluke pojedinaca koji su počinili kaznena djela idu tako daleko da je pitanje trenutka kada će počinitelj kaznenog djela kazati da je učinio nešto zbog toga što nije bilo socijalnog radnika da ga zaustavi.

Društvo socijalnih radnika Međimurje je u više navrata upućivalo Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku molbe za pomoć, podršku, nudilo prijedloge za poboljšanje prakse, te se naročito angažiralo u borbi za u stjecanje statusa službene osobe za socijalne radnike.

Bojimo se da su izvori nezadovoljstva korisnika koja mogu izazvati napade na stručne djelatnike neprepoznata, jer korisnici imaju osobne teškoće, radi kojih i primaju pomoć socijalne skrbi. Izvor njihovog nezadovoljstva je sustav koji je izuzetno zastarjeli, neproduktivan, šalje dvostruke poruke – da je tu da brine o ljudima, a ne brine ni o kome ili brine loše.

Korisnicima poručujemo da se obrate s povjerenjem, a zbog loših propisa, neprilagođenih načina postupanja (neproduktivne administracije) njihovo povjerenje izigramo na prvom koraku .. i tada im ne možemo pomoći već samo ponavljati da su takvi propisi. Korisnici to mogu prihvatiti ili ne mogu. Ako ne prihvate, uzimaju si pravo da svoje nezadovoljstvo iskale na stručnjaku koji s njima radi.

Nitko ne može raditi u uvjetima u kojima se neprekidno boji hoće li preživjeti, u uvjetima gdje ga netko vrijeđa, prijeti, prijeti medijima, prijeti ministarstvom. Nije moguće raditi slušajući vijesti sa strepnjom od „crne kronike“ hoće li se neki tragični događaj ili životna nevolja podvesti po „naš propust“.
Ubojstvo kolegice je prouzročilo kolektivni šok struke i veliki strah. Ovaj strah je realan, kao i osjećaj bespomoćnosti. Realan je i entuzijazam i još tvrdoglavije odluke da nastavimo raditi u sustavu i pomagati ljudima.

Sustav socijalne skrbi i dalje poziva druge sustave na suradnju. Uporno pozivamo na suradnju jer uočavamo kako u drugim sustavima još uvijek postoje nedovoljne kompetencije i stručna znanja u prepoznavanju problematike u nasilju u obitelji, zanemarivanju djece, zlostavljanju djece, manipulacijama u roditeljskim sukobima, brizi o osobama s psihičkim i intelektualnim teškoćama, i drugim problemima kojima se bavi i socijalna skrb. Poziv na suradnju koji toliko ponavljamo nije poziv da drugi sustavi odrađuju naš dio posla, nego poziv da bolje rade svoj dio posla.

Nažalost iz te nemotiviranosti iščitavamo kako su „ti ljudi“ – mislimo na korisnike, u biti „socijala“ – i oni su samo „naši“, da su problemi koje oni imaju isto samo naši. Naši su korisnici javnosti zanimljivi samo kao patetične priče u medijima, promociju vođa građanskih inicijativa ili igračke za političke manipulacije. Pravim moćnim političkim strukturama, vidimo po količini vremena i brizi koju ulažu u resurse , ne da nisu zanimljivi, nego ih se sjete eventualno za Božić, za dekor. Ili pritisnuti ozbiljnim tragedijama kao što je smrt socijalne radnice iz Đakova.

No, ljudi koji su korisnici socijalne skrbi su dio zajednice i samo jedan sustav nije dovoljan da rješava sve njihove poteškoće, već svaki resor mora preuzeti svoj dio odgovornosti – zdravstveni, obrazovni i pravosudni.
Sustav socijalne skrbi nema dovoljno resursa – nema dovoljno radnika, smještajnih kapaciteta, savjetovališta, tretmanskih sustava. Svi poslovi vezani uz usluge socijalnog i drugog stručnog rada su potplaćeni, sat rada stručnog radnika, koji zahtijeva fakultetsku naobrazbu je gotovo za pola jeftiniji od sata rada uslužnih djelatnosti.

Nemamo ustanova za smještaj psihički bolesnih osoba, starih i nemoćnih, djece s poremećajima, dugotrajan i temeljit tretman roditelja koji krše prava djece…. Nemamo smještaja za djecu, nedostaje nam udomiteljskih obitelji kao i ustanova. Propisi koji uređuju materijalna davanja su kontradiktorni, nepravedni, restriktivni a iznosi pomoći ne mogu zadovoljiti ni najosnovnije životne potrebe…. I još se zbog tih iznosa može izgubiti život.

Mi smo obrazovani ljudi koji znaju raditi svoj posao. Koristimo stručna znanja i metode rada. Naše metode i odluke se mogu i ne sviđati korisnicima i oni se mogu s njima ne slagati, ali to je priroda našeg posla. Isto tako, i greške se događaju kao i u svim drugim zanimanjima, i mi želimo i volimo čuti kritiku kako bismo radili bolje. Granice su vrijeđanja, prijetnje, prisile, verbalna zlostavljanja, fizički napadi……

Negativan stav prema našoj profesiji doveo je do smrti naše kolegice. I nakon takve tragedije se suočavamo s novim otvorenim iskazima mržnje i prijetnjama nama osobno, članovima naših obitelji, kolegama suradnicima.
Bez podrške društva i suradnje ne mogu funkcionirati ni mnogo bolje ustrojeni i opremljeni sustavi socijalne skrbi od našeg, koji već dugo čuva od nefunkcionalnosti samo entuzijazam stručnih radnika.

Zbog svega, pozivamo javnost na zdrav razum i prepoznavanje i imenovanje pravih izvora socijalnih problema, te suradnju sa socijalnim i drugim pomagačkim strukama.

Za Društvo socijalnih radnika Međimurja:
Renata Sever, dipl. soc. radnica

Ostavi komentar