Društvo socijalnih radnika Međimurja u utorak je poslalo otvoreno pismo ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike i svojoj središnjoj udruzi. Donosimo ga u nastavku:
-Obraćamo se po tko zna koji puta ministarstvu nadležnom za socijalnu skrb, kao i čeonoj strukovnoj udruzi, sada potaknuti prijedlogom „akcijskog plana i prijedlogom novog Zakona o socijalnoj skrbi, te naročito činjenicom da je sadašnje ministarstvo ponovo planira promjene u socijalnoj skrbi, bez uvažavanja prijedloga koje stručnjaci iz prakse ponavljaju već dvadesetak godina, bez evaluacije pogrešaka iz prošlosti.
- Oštro prosvjedujemo protiv planiranja plana promjena bez rasprave i uvažavanja prijedloga stručnih radnika iz prakse
- Smatramo osnivanje Zavoda „kozmetičkom“ promjenom koja je skupa i neće donijeti ni one ishode koji se navode ( ujednačavanje struke, podrška stručnim radnicima) jer kao prvo, neujednačenost struke nije gorući problem prakse, a podršku stručnim radnicima ministarstvo može pružati kroz postojeće organizacijske resurse. Zavodi ili slične organizacijske tvorevine su bile osnivane u dva navrata do sada; potpuno je jasno da se ne radi o stvarnim kvalitetnim organizacijskim promjenama, već promjeni imena onoga što već postoji.
- Osnivanje „akademije“ je također potpuno nepotreban trošak jer su za stručno osposobljavanje nadležne strukovne komore, kao i ustanove, kao i ministarstvo. Ministarstvu predlažemo da kroz postojeće organizacijske odjele donese u suradnji sa strukovnim komorama i ustanovama plan edukacija
- Od 2000.g. se ponavlja MOLBA da se iz centra za socijalnu skrb priznavanja prava na novčane naknade koje su povezane sa zdravstvenim stanjem korisnika stavi u nadležnost mirovinskog ili zdravstvenog sustava, jer se radi o upravnim postupcima u kojima socijalni radnik, psiholog nemaju nikakav stručni dio, a troši se njihovo vrijeme. Radi se o novčanoj naknadi do zaposlenja, koja je prije svega mizerna po iznosu i koju su neko vrijeme isplaćivali zavodi za zapošljavanje; zatim doplatak za pomoć i njegu – pomoć koja je striktno vezana uz komisijsko utvrđivanje zdravstvenog stanja, ako i osobna invalidnina. Psihosocijalni rad za ove korisnike bi trebao biti vezan uz uključivanje korisnika u života zajednice, uključivanje u grupne, individualne tretmane , a ne piskaranje. Slična je situacija i sa pomoći koja se u ovom zakonu naziva „zajamčena minimalna naknada“ a koje su dijelom korisnici koji su nezaposleni i sposobni za rad. Od 10 socijalnih radnika, njih 6 radi samo te poslove a to su upravno pravni poslovi a ne poslovi socijalnog rada, od svog vremena socijalni radnik je više od pola u dokumentaciji koju bi mogli prikupljati upravni pravnici i pravnici ili priučeni referenti. Ovo je nevjerojatno rasipanje znanja, vremena i stručnosti čitave vojske socijalnih radnika koja bi mogla i te kako pomoći korisnicima na terenu.
- Rješavanje pritužbi – prije svega postoji legitimni način podnošenja pravnih lijekova; osim toga uz svakom centru za socijalnu skrb ili ustanovi nezadovoljstvo radom stručnih radnika korisnik može prijaviti ravnateljici ili ravnatelju; isto tako se nesavjestan rad stručnjaka može prijaviti strukovnim komorama. No kako to očito nije zadovoljilo dosadašnja ministarstva ni javnost – pri posljednjoj intervencije inicijative „spasime“ otvoren je tzv. „kanal za pritužbe“ koji još uvijek funkcionira. Radi se o kanalu koji vodi od korisnika do ministarstva, mi nemamo uvid u to kako taj kanal funkcionira. No eto, važno je da se zna da to već postoji, pa nije nužno osnivanje još jednog tijela za pritužbe.
- Pitanje uvođenja supervizije za stručne djelatnike – već je prošlo nekoliko pokušaja i pilot projekata, molimo da izvršite uvide i evaluirate što je bilo dobro što nije. Sadašnja je poteškoća da stručni radnici teško ulaze u superviziju zbog toga što ne mogu odvojiti vrijeme za to, kao ni za edukaciju. U sustavu se osjeća nevoljkost da se stručni radnici bave edukacijama i supervizijama u radno vrijeme, jer nije jasna poruka da je to nešto što spada u rad i ulaganje je u rad i stručne radnike.
- Pitanje kompetencija stručnih savjetnika u ministarstvu i njihove etičke odgovornosti – jedno od vrlo teških pitanja, jer je dio savjetnica radio u praksi i zaista nije jasno odakle takav nedostatak znanja, poznavanja prakse ali i zakona. Možda je to slaba točka kojoj bi neka vrsta akademije i te kako pomogla.
- Neuvažavanje struke i znanosti – dio znanstvenika je u više navrata tražio promjene, nudio rješenja ali nije bilo prostora za njih. Postoji niz istraživanja koja su provedena s korisnicima i svima je jasno kakve su promjene potrebne, samo ih nije moguće iskomunicirati nadležnom ministarstvu.
- Pitanje zbrinjavanja djece – molimo hitno evaluirati štetne posljedice deinstitucionalizacije jer zatvaranjem odnosno transformacijom ustanova za smještaj djece i odraslih nije došlo do stvaranja dodatnih resursa za rad s obiteljima na terenu, a za dio korisnika ovakav rad nije moguć. Dio korisnika stanuje u primjerice naseljima u kojima je pucanje iz oružja svakodnevnica, tako da pružanje usluga na terenu dovodi u pitanje sigurnost stručnih radnika; isto tako nedobrovoljni korisnici jednostavno neće dopustiti pristup u kuće i tako dalje. Trenutno zbog nedovoljno smještaja 150 djece koja su u potencijalnom riziku, smještavaju su djeca koja su najviše ugrožena u prekapacitirane udomiteljske obitelji i postojeće domove za djecu i za starije i psihički bolesne. Usluge smještaja kada je ustanova ili udomiteljska obitelj prekapacitirana znači da ljudi koji rade za korisnike nemaju dovoljno vremena, znanja, ni drugih kapaciteta da se bave njima. Znači, samo ih „smjestimo“ i nadamo se najboljem. Povratno možemo čitati u medijima kako su „dječji domovi prepuni jer nema dovoljno posvojenja“, što je netočno iskrivljavanje podataka. Hitno je potrebno osigurati udomiteljske obitelji i stambene zajednice, ili otvoriti centre za pružanje usluga u zajednici SA STACIONARNIM SMJEŠTAJEM u kojima bi se mogla smjestiti djeca i istovremeno provoditi tretman za njihove obitelji. Nema kapaciteta za smještaj oko 40 djece s poremećajima u ponašanju, nema psihijatrijskih ambulanti ni odjela u manjim mjestima za poteškoće ovisnosti. Djeca su u tretmanu centra na način da možemo nemoćno gledati kako propadaju . I da, možemo napisati molbe za smještaj svim domovima, prikupiti odbijenice, poslati ministarstvu i čekati da ono „prisili“ neku od ustanova da dijete primi.
- Provođenje mjera stručne pomoći roditeljima: za vođenje mjera stručne pomoći roditeljima nužno je osigurati dovoljan broj stručnih voditelja, pošto je to jedina mjera koje za sada postoje a koje bi trebale dovesti do promjena u obitelji i značiti da su obitelji sigurne. Iznosi naknada su uvredljivi za stručne radnike . uvjeti u kojima rade su ugrožavajući za njihov život, zdravlje a po harangi nakon nesretnog ishoda u obitelji iz Nove Gradiške, opasni i za dostojanstvo i integritet voditelja mjera. Molimo da se hitno donese pravilnik kojim će se adekvatno platiti rad voditelja, jer ih sada nema dovoljno.
- Smještaj starijih, osoba s invaliditetom i nemoćnih – trenutno je nezbrinutih odraslih osoba kojima je potreban smještaj bilo u adekvatnu ustanovu ili udomiteljsku obitelj na našem području 100. Hitni smještaji realiziraju se u ustanovu za smještaj psihički bolesnih, čime se ugrožavaju osnovna ljudska prava korisnika. Nedostaje smještaj za osobe s intelektualnim teškoćama, udomiteljskih obitelji, obiteljskih domova
- Zbrinjavanje žrtvi nasilničkog ponašanja u obitelji: nema dovoljno stručnih ni smještajnih kapaciteta za specifične kategorije žrtvi:
- Međuresorna suradnja u suzbijanju nasilja : ministarstvo nadležno za socijalnu skrb je preuzelo vođenje u ovom području, što znači da je sada međureosrna suradnja još lošija. Ciljane edukacije su provedene „ad hoc“, (održavaju se u petak a sudionici dobiju obavijest 2 ili 3 dana ranije) drugi dionici se ne odazivaju na sastanke, na edukacije jer smatraju da je to posao socijalne skrbi. Ostali dionici nas iz socijalne skrbi tretiraju točno onako kako nas tretira i ministarstvo – kao da smo potpuno nevažni, bez autoriteta i ništa što tražimo od njih nije bitno ni relevantno.
- Budućnost udomiteljstva: povećanje naknade od 10 posto neće uopće bitno promijeniti situaciju, ne dok cijena smještaja u ustanovama i u udomiteljskim obiteljima ne bude izjednačena. Udomitelji trebaju i druge usluge, za koje se moraju sami pobrinuti ( supervizije, edukacije). Kako je sada već malo nezaposlenih ljudi, za udomiteljstvo koje je potplaćeno će se odlučiti udomitelji iz entuzijazma, ali zbog toga koliko je teško brinuti o našim korisnicima, taj entuzijazam brzo hlapi. Bojimo se da ovaj oblik zbrinjavanja djece i odraslih nema budućnosti, naročito ne uz ovakav tretman.
Nakon upoznavanja javnosti sa „akcijskim planom“ smatramo da nam je dužnost upoznati javnost i cijenjenog ministra nedostacima koje sadrži i plan i budući Zakon o socijalnoj skrbi. Otvoreni smo za dijalog i predlažemo da se oformi nova radna skupina koja će donijeti provediv i manje skup i manje promašen akcijski plan, koji neće donijeti formalne promjene, već stvarno poboljšanje u sustavu, a time i prevenciju mogućnosti pojave nesretnih ishoda, stoji u otvorenom pismo socijalnih radnika iz Međimurja.
Za Društvo socijalnih radnika Međimurja: Renata Sever, dipl. soc. radnica
