Najstariji vinogradar gornjeg Međimurja koji je ispisao povijest vinogradarstva u štrigovskom kraju svakako je Franjo Lebar iz Železne Gore, kojemu je devedeset i pet godina na plećima. Rođen je 19. studenog 1924. godine u Železnoj Gori u poljoprivrednoj obitelji.
U štrigovskom kraju prvi se nakon Drugog svjetskog rata počeo baviti vinogradarstvom, a već pedesetih godina bio je prvi privatni vinogradar i proizvođač vina, prvi je počeo buteljirati svoja vina s kontroliranim porijeklom. Najpoznatiji je međimurski vinar kada je u pitanju sauvignon, ali uzgajao je ponajviše graševinu, šipon, kao i žuti muškat.
Iz njegove obitelji stasali su novi vinogradari Belović i Židov. Naime, kćerima je podijelio svoje vinograde, a sebi ostavio malo više od jednog hektara. Iako u poodmaklim godinama i danas rado prošeta svojim vinogradom i obavi neki manje zahtjevan zahvat, ne može bez svojih trsova.
Za svoja vina nagrađivan je mnogo puta, tako da ni sam ne zna točan broj osvojenih medalja. Zidove soba u kući u Železnoj Gori krase mu brojne diplome osvojene na natjecanjima vinske kapljice.
Prije osam godina dobio je i nagradu “Zrinski” Međimurske županije, a proglašen je i vitezom vina. Punopravni je član Europskih vinskih vitezova te odlikovan odličjem Udruženja vinara Hrvatske Vinum Croaticum.
O svom životu Franjo Lebar kaže:
– Najteže u životu bilo mi je u Drugom svjetskom ratu. Tu sam svašta prošao o čemu ne volim govoriti, Mađari su nas mobilizirali, morali smo ići. No nekako sam preživio i vratio se u Međimurje.
1948. godine zaposlio se u tadašnjoj mjesnoj zajednici kao tajnik i na toj funkciji proveo sedam godina. Tako je upoznao tadašnjeg direktora Vukanovca Jurčeca, po struci agronoma, koji mu je savjetovao da posadi vinograd i učio ga struci i agrotehničkim mjerama.
– Počeo sam saditi svoj prvi vinograd 1951. godine. Za razliku od drugih poljoprivrednika, opredijelio sam se da ću biti vinogradar. Tako sam svake godine sadio po hektar vinograda više, koliko je već bilo zemlje. U početku sam sadio graševinu. No 1951. godine nabavio sam sadnice souvignona iz Kutjeva, to je za ono vrijeme bila velika novost, kasnije oko 1960. godine i muškat žuti. No najranije sam ipak imao šipon.
Počeo sam buteljirati svoja vina 1960. godine kao prvi vinogradar u našem kraju. Naime, došlo je do promjene zakonskih propisa i morali smo buteljirati. Prije toga se moje vino vozilo u bačvama najviše u Sloveniju sve do Maribora, nikad nisam imao probleme s prodajom. U pravilu bi bačve vozili po noći često i konjskim zapregama kako se vino ne bi pokvarilo zbog visokih temperatura. Nije bilo automobila kao danas, kad bi prošao koji automobil, odlazili bi ga gledati na cestu, kazao je.
U nastavku nam je opisao kako je izgledalo vinogradarstvo u to vrijeme, uz koje je obavezno išlo i druženje.
– Najljepše mi je bilo kad bi do mene došao predsjednik općine Čakovec Ignac Bel koji je davao podršku vinogradarima, a i sam je, kao i nekadašnji visoki partijski funkcionar Šlibar iz Zagreba, imao mali vinograd blizu mene. Mnogo su dolazili i iz Zagreba, kako s fakulteta, tako i političari i javni djelatnici.
To su bila lijepa vremena, a kako sam i sam strastveni lovac, bili smo u lovu i druženjima. I danas me mnogi Međimurci posjećuju iz Zagreba.
Zadruga u Štrigovi okupljala je vinogradare, pa nas je tako bilo sve više i više, proizvodilo se grožđe za podrum u Štrigovi. No ja sam ispočetka proizvodio svoja vina. Najviše sam surađivao s Čurinom u Sloveniji, a zatim su došli i naši vinogradari Štampar, Cmrečnjak, Novak, Jakopić, Lovrec, i drugi.
Bavljenje vinogradarstvo nekada i danas teško je za usporediti.
– Kad danas svojim unucima pripovijedam da su ceste bile tako loše da su konji padali u blato, znaju mi reći: „Deda, lažeš!“, a to je živa istina. Sve smo radili ručno. No kad se danas sjetim, bilo nam je tada lijepo. Danas su sela pusta.
Kasnije u devedesetim godinama pokrenuli smo akciju da dobijemo zaštićeno geografsko podrijetlo za svoja vina. Akciju smo pokrenuli Jakopić, Karlovčec i ja, a mnogo nam je pomogao tadašnji zastupnik u Saboru Bolta Jalšovec i naš župan i tako je i to krenulo. Danas se vinogradarstvo ne može zamisliti bez vina s geografskim podrijetlom.
Ima i puno bolesti, nekad smo četiri puta godišnje špricali s modrom galicom i bilo je dobro. Zadnjih godina to je i petnaest puta godišnje, što nije dobro. Možda bi se trebalo vratiti na staro. Nekad su mlađi vinogradari učili od mene, no danas se tehnologija toliko promijenila da bih ja morao učiti od mlađih.
No ne mora me nitko učiti da znam što je dobro vino. Više nisam aktivan kao nekad, prošetam po svojem hektaru vinograda i obavim male poslove, tu i tamo porazgovaram s prijateljima kojih je sve manje jer nestaju.
I za kraj ponosno ističe:
– Obje moje kćerke vrsne su vinogradarke, a obitelji Belović i Židov ukupno obrađuju oko dvadeset hektara vinograda. Najviše prodajemo u Zagrebu, gdje imamo i svoje predstavništvo koje vodi unuk, a prodajemo još uvijek svoja vina i u Prekmurje, dok za mnoge butelje i ne znam gdje im je sve kraj.
(J. Šimunko)
