Sveti Florijan zaštitnik je vatrogasaca, dimnjačara, vojnika i ratnika te se tumači kao ikona zaštite protiv opasnosti od požara, poplava, oluje kao i neplodnosti polja. Njegova duhovnost seže u antičko razdoblje u početak 4. stoljeća te period Rimskog carstva. Florijan je bio nekadašnji zapovjednik vatrogasne postrojbe u rimskoj pokrajini Norikum (područje današnje Austrije) za vrijeme vladavine cara Dioklecijana. Kao promicatelj ranokršćanstva i vjere u jednog, a ne zagovaratelj Dioklecijanove vjere u službene rimske bogove, bio je mučen. Zbog svoje požrtvovnosti i založenosti za nekoliko kršćanskih rimskih vojnika javno je pogubljen, utapanjem s mlinskim kamenom oko vrata u rijeci Anisus (Enns).
Prema legendi njegovo je tijelo izbacila rijeka kada se nad njim pojavio orao te raširio krila u obliku križa štiteći ga. Kasnije je sahranjen na brdu iznad rijeke na čijem je mjestu sagrađen benediktinski samostan Svetog Florijana nedaleko austrijskog grada Linza. Dio relikvija nalazi se u Krakowu u Poljskoj gdje je također, njemu u spomen, izgrađeno svetište. Prema povijesnim izvorima njegova smrt dogodila se 4. svibnja 304. godine zbog čega je taj datum prihvaćen kao dan Svetog Florijana, a kasnije i Svjetski dan vatrogasaca.
Legenda o Florijanu seže u 8. stoljeće
Najstarija legenda o Florijanu zapisana je u 8. stoljeću kada počinje njegovo slavljenje kao sveca, zaštitnika od vatre. Kako se njegov kult postupno razvijao, štovanje Svetog Florijana pokazivalo je interes i za vizualnu interpretaciju njega kao osobe kroz različite ikonografske prikaze. U likovnoj umjetnosti slikari i kipari prikazivali su ga u manirama umjetnosti srednjeg vijeka, kao starca ogrnutog rimskim plaštem.
Preokret u ikonografskom opisu sveca dogodio se u renesansnom razdoblju od kada se počinje prikazivati kao mlađi vojnik u vojnoj opremi sa štitom te zastavom s križem. U ikonografiji osoba je često prikazana sa svojim atributom, prepoznatljivim ”rekvizitom” koji ima određeno simboličko značenje. U zapadnom kršćanstvu uglavnom su to predmeti mučeništva, a kod Florijana to je bio mlinski kamen.
Povijesna istraživanja o tom rimskom vojniku doprinijela su njegovoj daljnjoj popularizaciji u Europi kao sveca zaštitnika. Shodno tome, kao zaštitnik vatrogasaca sveti Florijan se u europskim zemljama prihvaća tek početkom 19. stoljeća u vrijeme kada se počinju organizirati i prva dobrovoljna vatrogasna društva, što se dogodilo i u Međimurju. Prošlo je 145 godina od postojanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva Čakovec. Osnovano je 18. travnja 1875. godine s dubokim humanizmom i potrebom pružanja pomoći u trenucima elementarnih nepogoda – potres, požari ili ratna razaranja. Materijalni dokazi koji svjedoče o dugoj povijesti vatrogasaca u Međimurju pohranjeni su u muzejskom fundusu Zbirke vatrogastva, a u rubrici predmet dana predstavljamo zanimljivo likovno djelo na jednoj vatrogasnoj zastavi.
Vatrogasna je zastava simbol časti i požrtvovnosti te pripadnosti postrojbi, dobrovoljnom društvu i zajednici. Nosi je zastavnik na svečanostima, natjecanjima, zatim smotrama, vježbama i drugim aktivnostima uz poseban način njezina držanja na mjestu, prilikom hoda ili pak pozdrava. Prosječna visina vatrogasne zastave je do 3 metra što pridonosi dojmu veličine i poruke koju nosi. Sastoji se od duge drvene drške na koju je u gornjem dijelu pričvršćena velika tkanina te metalnog koplja pri vrhu. Da bi obogatili dojam zastave, na tkaninu se najčešće šivala uljana slika na platnu što je ujedno najupečatljiviji dio izuzetno vrijedne simbolike.
Dva oslikana ovala u fundusu muzeja
U muzejskom fundusu se čuvaju i dva oslikana ovala, obrubljena zlatnom tkaninom kao pripadajući dijelovi nekadašnje vatrogasne zastave. Riječ je o slikarskoj tehnici ulja na platnu koje je našiveno na komad tkanine, odnosno zastavu (pojedini dijelovi zastave bijele boje još uvijek su ostali prišiveni za traku). Na jednoj strani je prikaz sv. Florijana mlađe fizionomije lica kako stoji na oblacima. Odjeven je u rimsku vojnu odoru, odnosno zelenu tuniku preko koje nosi mjedeni prsni oklop, crveni plašt prebačen preko leđa te kacigu i čizme. U lijevoj ruci drži koplje sa zastavom te se istovremeno pridržava za mlinski kamen – atribut svoga mučeništva. U desnoj ruci drži drveno vjedro vode kojim polijeva zapaljeni krov kuće prikazane u donjem lijevom kutu.
S druge strane je ovalni oslik gdje su prikazana dva lebdeća anđela koji pridržavaju štit s grbom grada Čakovca (kula i dvije zlatne zvijezde) na temelju čega možemo pretpostaviti da je zastava pripadala čakovečkome vatrogasnom društvu. Oba ovala datiraju se u kraj 19. stoljeća, nažalost, bez poznatog autora sačuvanih oslika.
Pripremila: Tajana Vidović, kustosica kulturno-povijesnih zbirki
