Mirovinski sustav goruće je pitanje svakog društva i kao takav zaslužuje posebnu pažnju. S njegovim funkcioniranjem i učincima na kvalitetu života imat ćete prilike pobliže se upoznati na javnom predavanju početkom kolovoza koje organizira Čakovčanin Igor Tkalec, doktorand na Sveučilištu u Luksemburgu u polju političke ekonomije Europske Unije.
Diplomirao je politologiju (summa cum laude) na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a magistrirao na prestižnom Central European University u Budimpešti specijaliziravši komparativnu politiku.
Njegova doktorska disertacija bavi se problematikom efekata hibridne koordinacije makroekonomske politike Europske Unije na primjeru mirovinskih sustava. Dobitnik je višestrukih međunarodnih stipendija i akademskih nagrada uključujući Europaeum scholars programme scholarship, stipendiju organizacije vodećih europskih sveučilišta – Europaeum sa sjedištem na Sveučilištu Oxford.
Svoje vještine usavršavao je u Sjedinjenim Američkim Državama na Sveučilištu u Michiganu (lipanj/srpanj 2019.) i Rusiji na Nacionalnom Istraživačkom Sveučilištu u Sankt Petersburgu.
Povod navedenom predavanju je aktualna mirovinska reforma u Hrvatskoj i povezane rasprave koje su uvijek aktualne u javnom i medijskom diskursu. Stoga smo iskoristili priliku i s našim sugovornikom razgovarali na tu temu.
*Koliko iznose mirovine u zemljama Europe koje istražujete te iz kojih se izvora one financiraju?
– Mirovine se pretežno financiraju kao kombinacija principa solidarnosti, što konkretno znači da trenutno zaposlene osobe uplaćuju za trenutno umirovljene i individualne, odnosno kapitalizirane štednje gdje pojedinac štedi sam za sebe te se ta sredstva većinom ulažu u nisko rizične investicije. U većini je slučajeva to drugi mirovinski stup. Nažalost, samo 27 posto korisnika u EU koristi prednosti individualne/privatne mirovinske štednje.
Nominalni iznosi mirovina u europskim su zemljama prvenstveno nesavršena preslika njihovih ekonomija i jedinstvene tradicije razvoja i funkcioniranja mirovinskih sustava. Zbog toga je teško pronaći mjeru koja bi veoma precizno dočarala stvarni životni standard umirovljenika. U europskom, pa i u hrvatskom kontekstu često se koristi udio mirovine u plaći kao mjera iznosa mirovine. Istraživanja pokazuju da ta mjera daje iskrivljene rezultate i, što je bitnije, nije pouzdana za usporedbu zemalja. Prema toj mjeri, zemlje poput Francuske, Španjolske, Luksemburga, Austrije, Italije, Grčke i Portugala kotiraju dobro (mirovine od 60-70 posto udjela u plaći, što je vise od prosjeka EU). Hrvatska je na oko 40 posto udjela u plaći. Treba naglasiti da je ta mjera nepouzdana i daje iskrivljenu sliku o stvarnom životnom standardu.
Kada se iznos ili adekvatnost mirovina izražava pokazateljima koji preciznije procjenjuju životni standard, kao što su kupovna moć, dohodak i rizik od siromaštva, zemlje poput Portugala, Grčke i Italije naglo padaju na ljestvici. S druge strane zemlja poput Nizozemske priključuje se vodećima. Nažalost, Hrvatska je slučaj koji u oba pristupa mjerenja adekvatnosti mirovina kotira loše, ispod europskog prosjeka.
*Kako je moguće povećati mirovine imajući na umu da u našem primjeru da dužina staža ne znači i povećanje mirovina?
– Za sve vezano uz mirovinske sustave, tako i iznos mirovina, ne postoji jednostavno rješenje koje je ujedno održivo na duge staze i povoljno za sve zastupljene interese u javnom području društva.
Ako govorimo iz perspektive mirovinskog sustava kao zasebne institucionalne strukture, postoje mjere koje pod određenim uvjetima povećavaju mirovine. Na primjer, mirovinski sustav trebao bi težiti tome da što više ojača odnos uplaćenih doprinosa i konačnog iznosa mirovine. Drugim riječima, „koliko uplatiš toliko (ili nešto više) dobiješ van“. Prema tome – duže uplaćivanje doprinosa donosi i višu mirovinu. Takav princip pokazuje pozitivne rezultate i funkcionira učinkovito u Švedskoj. Nažalost, iako hrvatski mirovinski sustav teži tome kroz prvenstveno drugi stup, rezultati nisu nužno prema očekivanjima. Razlozi tome su rano umirovljenje, preopterećenost državnog proračuna i velik broj mirovina po posebnim propisima u kojima je odnos dužine uplaćivanja doprinosa i iznosa mirovina nerazmjeran u korist iznosa mirovina. Iako postoje i druge mjere, ono što je temeljno u hrvatskom slučaju je okrenuti sustav k takozvanoj „individualizaciji“ kroz koju se rasterećuje državni proračun te se troškovi mirovina prebacuju na korisnike pa se ostvaruje bolja povezanost doprinosa i same mirovine. Pitanje je u kolikoj mjeri Hrvatska može priuštiti daljnju „individualizaciju“ ne narušavajući trenutnu kakvu-takvu održivost i adekvatnost sustava. Pojedine mjere i nedostatak inih u nedavnoj reformi ne ulijevaju previše nade.
*Što je izlaz za Hrvatsku po pitanju mirovinskog sustava? Kakvo rješenje biste ponudili za aktualne umirovljenike i buduće?
– Nema jednostavnog izlaza. Aktualni umirovljenici vjerojatno neće biti izloženi velikim „šokovima“ u smislu iznosa njihovih mirovina. Što se tiče budućih umirovljenika, moja topla preporuka je da preuzmu više odgovornosti za svoje mirovine u smislu iskorištavanja prednosti privatne mirovinske štednje i drugih oblika osobnih investicija. Naravno, preduvjet za to je financijska pismenost i informiranost te što bolja upoznatost s trenutnim stanjem u mirovinskom sustavu i prilikama koje on donosi. U tom pogledu, Vlada i ostali sudionici uvelike mogu pridonijeti različitim obrazovnim programima i mjerama koje ohrabruju „individualizaciju“. U kontekstu hrvatskog sustava to uvelike doprinosi povećanju vidljivosti i atraktivnosti trećeg mirovinskog stupa čije prednosti još nisu iskorištene u mjeri u kojem bi mogle, pa čak i trebale, biti. Da naglasim, preuzimanje veće odgovornosti građana za mirovine ni u kojem slučaju nije povezano s najavljenim referendumom. Naprotiv, takve vrste pitanja ne rješavaju se referendumom niti će biti riješene na taj način.
