– Ljudi nisu svjesni kako uništavanjem cvjetnog bilja rade protiv kukca koji im život znači, ističe pčelar Joža te mudro zaključuje i aperlira: Ako spasiš jednu pčelu, kažu da si spasio cijeli svijet.
Međimurska priroda – Javna ustanova za zaštitu prirode uz Svjetski dan pčela koji se obilježava 20. svibnja donosi intervju. Sugovornik je vitalan umirovljenik od 78 ljeta, Josip Ceilinger, svima znan kao Joža. Njegovoj svestranosti nema kraja. Pčelar, ribič, lovac, vrtlar, gljivar, sakupljač ljekovitog bilja, zaštitar prirode, osnivač ekološke udruge Platana, kotač zamašnjak i dugogodišnji tajnik nedelišćanske smotre “Međimurska popevka”, glumac u dramskoj sekciji Ogranka seljačke sloge Nedelišće, nogometaš, volonter i redoviti sudionik volenterskih akcija u organizaciji Međimurske prirode. Dobitnik je županijske Nagrade „Zrinski za izvanredna postignuća u zaštiti prirode i okoliša te promicanje potrebe zaštite okoliša među građanima te jedan od inicijatora pokretanja plana zelenog djelovanja Zelene Agende. Joža je uvijek bio društveno-politički aktivan, što je i dandanas u svom rodnom Nedelišću gdje živi sa suprugom Katarinom iliti Katicom, kako je većina odmilja zove. Život im je donio brojna iskušenja, a danas su im potpora i veselje kćer, sin i četvero unučad. Joža je od rođenja živio punih 17 godina u vahti, željezničarskoj stražari, uz šumu Čep koju poznaje kao vlastiti džep.
– U ovoj sam vahti živio do svoje 17 godine bez struje, s vidnom nostalgijom govori Joža
Bez struje
* Dani djetinjstva donijeli su i ljubav prema ribičiji?
– Bile su to najljepše godine iako sam drugi razred gimnazije završio, a da doma, dakle čitavo moje djetinjstvo nismo imali struje. Uvijek se išlo rano spavati. Trebalo je štedjeti petrolej, pa je mama sjećam se, iz večeri u večer govorila: – Ajde noge prat i spat.
Još kao “dečec” odlazio sam s društvom na Dravu jer nam je to bilo najbliže. Znali smo nekad i s roditeljima otići i na ribičiju. Tada nije bilo ribičke opreme kao danas. Mi smo muhu ili obada, stavili na udicu i ulovili smo ribu. Prije 25 godina uključio sam se u sportsko ribolovno društvo “Amur” Nedelišće i otada odlazim na ribičiju u ljetnim mjesecima i rujnu. Nisam ribič na velike ribe. Znam uloviti par divera. Volim sjediti na rijeci, gledati galebove, labudove, čaplje, možda i koja zmija dopuže, preleti vodomar. Takvi prizori veći su užitak i trofej, nego sam ulov ribe. Zamislite pet sati ujutro, nigdje nikoga, mir, a životinjski, posebno ptičji svijet je svugdje oko vas.
Suša u podzemlju
* Opažate promjene u prirodi. Kakva je bila nekad, a kakav je danas?
– Došlo je do promjena izgradnjom hidroelektrana Varaždin, Čakovec i Dubrava. Drava više nema svoje rukavce i mrtvice, kao što je nekad bila. Kanalizirana je i brza. Nekad je područje uz Dravu plavilo i to je bio raj za životinje i ptice. Mura je bogatija životinjskim i biljnim svijetom jer na njoj u Međimurju nema hidroelektrana. Ribe ima, jer ribička društva poribljavaju. Šuma Čep također je doživjela zbog hidroelektrana promjenu. Razina podzemne vode se snizila za nekoliko metara. Korijen stare hrastove šume ne doseže do podzemnih voda, stoga se sada taj dio pošumljava, pa će se nova stabla prilagoditi novim uvjetima. U šumi Čep ima jelenaka jer oni vole stare panjeve. Mi smo ga kao djeca zvali „rogljač‟. Obično smo jednoga imali u džepu i njima smo plašili djevojčice.
Vagon gljiva
* Život uz šumu podario vam je i veliko znanje u poznavanju gljiva?
– Poznajem oko 40 vrsta jestivih gljiva. Gljive berem otkad znam za sebe. Moja košarica je uvijek puna. Za dva sata boravka u šumi mogu nabrati punu košaricu. Ponekad sretnem gljivare koji beru samo vrganje. Oni se uvijek začude kad vide raznovrsnost u mojoj gljivarskoj košarici. Velim da sam u svom životu nabrao jedan vagon gljiva. Danas ljudi ne poznaju gljive, pa ih nažalost često prevrnu i štapom unište. Gljive se ne “šutiraju”. Dvadeset i pet godina sam član Gljivarskog društva Smrčak Čakovec. Svaki ponedjeljak imamo determinaciju. Društvo ima pet determinatora i svatko može doći na determinaciju. Ljude educiramo putem izložbi gljiva, a naši determinatori obavezno posjećuju osnovne škole te učenike uče o svijetu gljiva. Između Mure i Drave imamo velik broj gljiva, vrganja nešto manje. Zanimljivo je da u Međimurju ima tartufa. Našli smo bijeli tartuf. Svaki šumar može po jednom izletu iz šume donijeti 3 kg gljiva i mi se gljivari toga pridržavamo. Pazimo na prirodu. Dogovorili smo da svaki gljivar kad ide u šumu mora imati vreću za smeće. Međutim, koliko god mi čistili, još uvijek ima puno onih koji zagađuju okoliš. Priroda nam je sve više zagađena.
I lovci su ekolozi
* Obiteljsko okruženje uvelo vas je i u svijet lova?
– Tata je bio lovac, kao i brat te stric. Čim sam stasao da mogu vući saonice ili nositi vreću išao sam s ocem na hranilište ili solište za divlje životinje. Na sanjke smo brat i ja stavili vreću kuruze i vukli ih do hranilišta. Položio sam ispit za lovca, lovočuvara i za ocjenjivača trofeja. Nisam lovac na trofeje. Meni je lov užitak, volim taj odlazak u prirodu. Naravno, nekad donesem doma zeca, fazana ili srndaća. Ali,više me zanima uzgoj i zaštita divljači. Nažalost, ima među lovcima onih kojima je na prvom, drugom i trećom mjestu samo lov, pa u javnosti nismo popularni. Ipak tvrdim da smo mi lovci najveći ekolozi u prirodi, jer samozatajno hranimo divljač i brinemo za nju, a previše to u javnosti ne ističemo. Lovci su postali traženi pogotovo zbog nedavnih slučajeva kad se divlje svinje i lisice približe ili uđu u urbane sredine. A to se događa jer smo divljači uzeli njihov prostor. Često čujemo da se dogodio nalet divljači na auto. Zapravo, motorno vozilo naletjelo je na divljač. Divljač na tom prostoru godinama obitava, a ljudi su napravili prometnice. Moram spomenuti i pojavu čaglja u Međimurju. Pojavio uz Muru prije pet, šest godina. Velik je predator. Može zaklati srnu i lane, a i sitnu divljač.
Blagotvornost bilja
* Vjerujte u moć prirode?
– Ne znam kad smo kupili filter čaj. Moja supruga Katica i ja beremo mnogo bilja koje ima blagotvorne učinke. U dvorištu imamo mentu, stolisnika, preslicu, trputca, jagodu, gaveza, rusomaču, matičnjaka, beremo kadulju, lavandu. U prirodi beremo listiće od divljih jagoda, bazgu, kamilicu, a uz Dravu nađemo i majčinu dušicu. Od toga radimo čajeve. Trideset i više godine se bavimo biodinamikom i po Steinerovom učenju radimo kompost te sijemo prema sjetvenom kalendaru Marije Thun. Ima učinka. Zemlja je kvalitetna i plodovi su obilni. Ništa se ne baca, znamo što ide u kompost, što ide kokicama, a što u smeće. Išli smo na tečaj, i kod Zlate Nanić na tečaj kuhanja. Proizvodimo samo za sebe i ta znanja koristimo. Steiner je bio nevjerojatan vizionar.
Pčele – vrijedni oprašivači
* I pčele imate radi vlastitog zdravlja?
– Već od malih nogu pomagao sam ocu u pčelarstvu. Kasnije sam preuzeo očeve alate, košnice i pčele. Nitko osim mene u familiji nije pokazao interes za pčelarstvo. Počeo sam se time baviti kao hobist, što sam i danas. Stotinjak metara od kuće imam mali pčelinjak s 14 proizvodnih zajednica i 6 nukleusa. Nukleusi su pomoćne zajednice gdje imate rezervnu maticu. Za moju obitelj je to sasvim dovoljno ako je dobra paša. Moram spomenuti pomor pčela u Međimurju. Dogodio se dvije godine uzastopce. Pojedini poljoprivrednici tretiraju kulture sa sredstvima s kojima ne bi smjeli. I meni su ove godine dvije košnice propale. Naknade će biti, ali to nije rješenje. Treba naučiti poljoprivrednike kako pravilno tretirati svoje usjeve da bi zaštitili pčele, koje i njima samima donose koristi. Kad se spomene pčela svima je prva pomisao med. Med je pčelama hrana. A njezina osnovna funkcija je oprašivač i to trebamo imati na umu.
Spašavajući žabe osnovao ekološku udrugu
* Zanimljiva je i povijest nastanka ekološke udruge Platana?
– Nisam uopće razmišljao o osnivanju ekološke udruge. Što se dogodilo. Jedne nedjelje me jedan lovac upozorio da je skoro nastradao na cesti Macinec – Nedelišće, jer je bilo puno žaba na cesti. Zainteresirao sam se za to i želio riješiti taj problem, da pokušam spasiti žabe, ali i smanjiti opasnost na cesti za vozače. U Općini Nedelišće unutar projekta Zelena agenda odnosno Zelenog plana djelovanja koji je strateški dokument Općine Nedelišće, javili smo se za projekt zaštite vodozemaca. Ali mi kao lovačko društvo nismo mogli dobiti zeleno svjetlo. Nas petero je odmah osnovalo ekološku udrugu Platana, pa je isti projekt kao ekološka udruga prošao. Drago mi je da ta udruga postoji. Sad se već na tri lokacije štite žabe i drugi vodozemci, a vjerujem da će biti još lokacija zaštite vodozemaca. Na području Općine Nedelišće provodi se i akcija za bregunice kojima im olakšavamo gniježđenje, a također se prati i stanje jelenka u šumi Čep. Tako da odlično surađujemo s Međimurskom prirodom – Javnom ustanovom za zaštitu prirode. Iako imam 78 godina, rado se odazivam na volonterske akcije. Volio bih i da ulica u kojoj se nalazi naša čuvena platana postane pješačka zona, bez automobila.
Potencijal nedelišćanskog vodocrpilišta
* Imate ideje i za uređenje vodocrpilišta?
– Trideset godina tu nitko ništa nije poduzima. Riječ je o drugoj zoni gdje bi smjela biti samo šuma, pašnjak ili ekološka proizvodnja, a nikako intenzivna poljoprivredna proizvodnja s uporabom pesticida. Moja ideja je da se oko crpilišta napravi primjerice šetnica, možda promatračnica za ptice. Predlažem također da u Međimurju dobijemo treću rijeku. Od Trnovca bi Drava dala vodu Trnavi, Trnava bi tu istu vodu kod Donje Dubrave istoj rijeci vratila. Ne vjerujem da ću to doživjeti. Trnava je danas kanal u koje nažalost neki bacaju smeće. Nekad je bio potok u kojem je bilo ribe, uz koje su rasle vrbe, plavio je okolna polja. Bojim se da je za mnogo stvari prekasno i da smo ovaj planet previše zagadili. Mi smo generacija koja smo doživjeli čistu prirodu, a što će buduće generacije, ne znam. Svjedoci smo da nam priroda vrlo jasno, vrlo bučno govori i da se buni protiv onoga što smo joj uradili. Velike poplave, tornada, potresi …sve su to poruke prirode: – Ljudi, ne možete protiv prirode, previše ste loše napravili, trgnite se, neće biti dobro.
Zeleno djelovanje
* Što je ideja Zelene Agende?
– Svaka Općina i Grad imaju dva strateška dokumenta, gospodarski plan razvoja i urbanistički plan. Mi smo pokrenuli ideju da se uz ta dva dokumenta uvede i treći strateški dokument, zeleni plan. Ideja je bila da se uvede ne samo u Međimurju, već na području cijele Hrvatske. Nije bio iskazan interes za to u svim područjima. Na inicijativno predavanje došao je velik broj predstavnika, ali je ideja zaživjela samo u nekoliko općina Međimurske županije. U Nedelišću je također došlo do stagnacije u provođenju tog plana. Ponosan sam što je ipak učinjeno mnogo dobrih stvari. U počecima djelovanja zelenog plana na studijsko putovanje k nama su došli predstavnici iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Albanije, Crne Gore i Kosova. Svi su zasadili stablo prijateljstva na crpilištu te su od nas učili kako se provodi Zelena Agenda. Odlazili smo direktno k Općinama, odradili smo dvije radijske emisije i dvije tematske konferencije. Jedna je bila „Zaštita crpilišta‟ a druga „Utjecaj voćnjaka na crpilište‟. Prijedlog Zelene Agende bio je predstavljen vijećnicima Općinskog vijeća i kad smo napravili plan zelenog djelovanja, taj smo dokumenata objavili u tiskanom izdanju. Na predstavljanje prvog Zelenog plana došao je veleposlanik kraljevine Nizozemske koja je financirala taj program. Ambasador Velike Britanije je kasnije također bila pokrovitelj proširenja dokumenta i njihov ambasador je došao također u Nedelišće i posadio stablo prijateljstva u vodocrpilištu. U razgovoru s novim načelnikom ponovo se počelo raditi prema stavkama Zelenog plana. Nadam se da neće sve opet stati na sadnji stabla prijateljstva.
tekst i foto: Roberta Radović
