Martin Jakopić: Terbotz pretvorili u pravi vinski hram s dvanaestak vrsta vina!

Martin Jakopić
Martin Jakopić prepustio je obiteljske vinograde svom sinu Branimiru

Pradjed Filip Jakopić, porijeklom iz okolice Krapine, proizveo je početkom dvadesetog stoljeća, 1908. godine, prvu vinsku kapljicu u obitelji Jakopić u Železnoj Gori.

No tek odlukom Martina Jakopića u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, obitelj Jakopić iz Železne Gore postaje jedna od najcjenjenijih proizvođača vina u našem kraju. Danas u proizvodnji vina sudjeluju tri generacije obitelji Jakopić, a uz djeda Martina posebno sin Branimir te unuci. Obitelj se ponosi brojnim medaljama za svoja vina, a posebno Dekanterovom platinastom medaljom iz Londona vina od izborne berbe prosušenih bobica 2015. godine, a za vrhunsko vino Pušipel Prestige iz prosušenih bobica pušipela 2018. godine stigla je i zlatna medalja.

Martin Jakopić je kao vizionar posebno zaslužan i za veliki projekt uređenja dvorca Terbotz u pravi vinski hram s dvanaestak vrsta vina obitelji Jakopić.  

Rođen je 3. studenoga 1939. godine u Železnoj Gori u poljoprivrednoj obitelji. Kako bi stekao zanat, otac ga upućuje u školu za zidara u Ljubljanu. Po završetku škole otvara zidarski obrt u 1967. godine u Međimurju. Do mirovine radi kao zidarski poduzetnik na raznim poslovima kako u Međimurju, tako i po Hrvatskoj i Sloveniji.

– Malo je poznato da ste dugi niz godina bili predsjednik Mjesne zajednice Železna Gora. Što je u to vrijeme bilo najvažnije?

– Bio sam predsjednik u Železnoj Gori dvanaest godina, od 1968. do 1980. godine. Najviše je bilo posla oko dobivanja asfalta, to je išlo jako teško, a trebalo je urediti i očuvati i školu u Železnoj Gori. Imali smo sreću, za župnika u Štrigovu došao je Leonard Logožar, koji je doista mnogo napravio za Štrigovu, sve popravio, uredio crkvu Svetog Jeronima i mnogo toga drugoga.   

Kako smo pokretali kakvu akciju, uvijek mi je govorio: „Ako očeš nekaj napraviti, nej se ljude zvati, zovi si jednoga ili dva prijatelja i tak počnite.“

Tih godina kad smo radili sve da Štrigovu i Železnu Goru dignemo na noge, Logožar bi znao reći: – Nikam bez Martina. Naime, ja sam bio građevinar i znao što treba. Danas je štrigovski kraj jedan od najljepših u Međimurju i Hrvatskoj, dijelom zahvaljujući i svemu što smo onda pokrenuli.

– Koliko ste zgrada napravili u svojem radnom vijeku od 44 godine?

– Ukupno sam napravio 226 zgrada, odnosno objekata, najviše po Sloveniji, uz deset stalno zaposlenih. Obrazovao sam i četrnaest učenika za poslove zidara. Ponosim se time što smo sve to uspjeli realizirati.                                                      

* Vinogradarstvo vam je dugo bilo životni hobi, kako ste se odlučili da to bude najvažniji obiteljski posao?

– Imali smo tri hektara zemlje na kojoj smo uzgajali sve ono što je obitelji potrebno, kao i naše manje vinograde. U mirovini sam od 2010. godine. Roditelji su posadili novi vinograd 1972. godine. Grožđe smo u početku prodavali u podrumu Štrigova, no samo tri prve godine, a potom smo započeli i sami razvijati proizvodnju vina u vlastitom podrumu. Polako smo kupovali zemljište.

Na nagovor župana Branka Levačića ja sam kao poduzetnik 2000. godine kupio dvorac Terbotz koji je bio u jako derutnom stanju. Uz dvorac smo trebali i komadić zemljišta od pet hektara, mučili smo se da ga dobijemo šest i pol godina zbog nemušte politike tadašnjeg društvenog poduzeća, napokon smo ga kupili za 60.000 eura. Svu svoju životnu ušteđevinu sam stavio u taj posao.

Računali smo i na kredite, no dalje od obnove dvoraca nismo mogli, želio sam obnoviti i  susjednu zgradu gdje bi bio hotel s četrdeset soba, no nije više bilo novca. Banke su u ono doba davale kredite uz 8,9 posto kamata, što projekt nije mogao izdržati. Malo po malo, završili smo uređenje restorana Terbotz 2002. godine, a uslijedila je i županijska nagrada Zrinski. Za kompletno uređenje s hotelom trebalo bi još uložiti oko 1,8 milijuna eura, a to nam je bilo nedostižno.

Nisam pogriješio, ulaganje u Terbotz je bilo isplativo i donijelo je obitelji mnogo toga. Sad sam već u godinama i najveća mi je želja da jednog dana završimo i hotelski dio Terbotza.

* Kako je započeo Vaš povratak vinogradarstvu?

– Kao poslovni čovjek i građevinar imao sam mnoga poznanstva, jednom mi je jedan Austrijanac rekao: „Dođi do mene Martin, da vidiš što ja radim.” Tako sam otišao vidjeti kako se radi u Austriji, a on je vozio svoja vina na bečki dvor za najveće priredbe i goste te mi potom pokazao slike vinograda u Svetom Jurju na Bregu u Međimurju. Onda mi je sinulo zašto se ja ne bih mogao baviti vinogradarstvom.

Franjo Lebar prvi je započeo još 1956. godine i već je buteljirao svoja vina, mi smo prodavali rinfuzu. No 1996. godine zatražili smo geografsko podrijetlo vinograda. Pomogao je saborski zastupnik Bolta Jalšovec i ministar Čedo Paić, tako smo dobili rješenja.

Proizvodimo graševinu, rajnski rizling, šipon, zeleni silvanac, muškatne sorte, sauvignon, muškat žuti i druge sorte, uglavnom kako se koje vino prodavalo. Vinarstvo je slično modi, svako malo neko vino postaje hit na tržištu. Cijenjeno je i naše Grofovo vino. Danas raspolažemo s četrnaest hektara vinograda odnosno oko 90.000 čokota.

Vina nam stalno ponestaje, nemamo problema s plasmanom, a najviše ga vozimo u Zagreb. Zapravo, najviše sam problema imao kad nisam imao dosta vina, a ugovori i obećanja me vežu. Najteže je bilo nekom reći da nemam toliko koliko traži.

Iz Zagreba pak nam često u Terbotz dolaze mnogi  izletnici i prijatelji iz Zavičajnog društva Međimuraca, a često i visoki gosti, političari, ambasadori i drugi. Popis je jako dugi, ne mogu jedne spomenuti, a druge ne.

Obitelj je velika, tu su dva sina, unuci već rade, jedan je magistrirao ugostiteljstvo, ostali su još u srednjoj školi, veselim se, bit će posla. (J. Šimunko)

Ostavi komentar