Krađe, provale i razbojstva, tučnjave i pijančevanje, kocka i slični oblici devijantnog ponašanja u Međimurju često se povezuju s delinkventnim pripadnicima romske nacionalne manjine koji prema onome što je u istraživanju ustanovila policija čine više od 70% svih kaznenih djela u našem kraju, iako čine tek 7% stanovništva. Dodamo li tome kamatarenje, prosjačenje, maloljetničke brakove, nisku obrazovnu razinu, nezaposlenost, niski, odnosno bolje reći loši životni standard i veliku “ovisnost” o socijalnoj pomoći, svakodnevna je to slika o našim Romima, a jesu naši jer žive s nama, koja obilazi ostatak Hrvatske.

Danas, kad se javno zatražilo da državne institucije konačno počnu raditi svoj posao kako bi se stalo ranije iznsenoj problematici na kraj i “normalizirao život”, Međimurci prema mnogim medijskim dušobrižnicima ispadaju bezobzirni i bezdušni ljudi, štoviše i rasisti ukomponira li se u to i nedavni prosvjed. Uz sve to postoje romski razredi u osnovnim školama ili pak romska “getoizirana” naselja, pa se opet govori o segregaciji.

Često se sve probleme rješavanja delikventnog i bahatog ponašanja dijela romske zajednice, godinama svaljivalo na leđa policije, koja je i ovog puta u prvom planu, iako se bavi uglavnom posljedicama, dok mnogi drugi iz državnih institucija koji bi trebali rješavati uzroke i dalje šute.

Dok se, već repetitivno, kamen odgovornosti prebacuje s jedne na drugu stranu, probleme pokušavaju, gotovo u tišini, rješavati oni koji s njima, ali samo naizgled nemaju nikakve dodirne točke. Međimurski poduzetnici.

Rješenje problema leži u procesu osvješćivanja, zapošljavanja i socijalizacije mladih Roma koji žele bolji i drugačiji život. Taj proces u posljednje tri godine poprima značajne razmjere, što najbolje govori podatak da je trenutačno na čakovečkom Zavodu za zapošljavanje od 1900 nezaposlenih, tek oko 500 Roma. Ta brojka je donedavno iznosila više od 2000!

Priču o svojevrsnom fenomenu, potvrđuju nam i Mario Oršuš i Vid Balog, kumovi i šogori koji zajedno rade i žive već više od deset godina. Prvi se zaposlio Mario (32), otac troje kćeri i sinova koji radi već 12 godina kod privatnika.

– Bio sam nezaposlen i živio sam od socijalne pomoći, bez ikakvih zadrški ispričao nam je Mario. No, ta pomoć nam nije bila dovoljna jer smo jedva preživljavali budući da imam tri školarca. Nisam želio više tako živjeti i počeo sam tražiti posao kako bi obitelji osigurao bolji život.

Više o temi broja naše novinarke Vlaste Vugrinec pročitajte u tiskanom izdanju Međimurskih novina koje od sutra možete kupiti na prodajnim mjestima diljem Međimurja.

Ostavi komentar