Ksenija Oletić rođena je Mariborka, no vuče međimurske korijene. Njezini roditelji rođeni su u Međimurju, a kasnije su preselili u Sloveniju. Nakon što je prvih trideset godina svog života provela u slovenskom Mariboru, odlučila se za povratak u Hrvatsku.
Posao ju je najprije odveo u Zagreb, a nakon malo “lutanja” po svijetu završila je u Međimurju, točnije u Toplicama Sveti Martin. Ksenija ima svoju tvrtku koja se bavi savjetovanjem na području marketinga i oglašavanja, a u slobodno vrijeme bavi se biciklizmom.
Sve je počelo triatlonom
– Krenula sam 2017. godine kada sam se na nagovor svojih sestrični, koje se amaterski bave triatlonom, i ja okušala u tome sportu. Sport mi nije strani pojam jer sam se kao manja bavila atletikom. Kasnije sam nastavila trčati, a onda sam odlučila kupiti bicikl, naučila plivati i krenula u triatlonske vode.
– Dvije godine bavila sam se triatlonom, a u Klagenfurtu sam završila i IRONMAN triatlon koji se sastoji od 3,8 km plivanja, 180 km bicikliranja i 42 km trčanja. Ipak, nekako mi je najviše sjeo bicikl.
– Krenula sam s ultra biciklizmom. Prije svega to je sport, ali je ujedno i putovanje jer ti kada na bicikl staviš sve što ti treba, možeš proputovati cijeli svijet. Prijatelji su mi stalno govorili: “Kreneš sa 100 km, pa shvatiš da možeš odvoziti i 200 km i 300 km.” Tada shvatiš da zapravo nema neke granice, a s vremenom brojke samo rastu. Tako sam se ove godine odlučila otići na biciklističku avanturu, zvanu NorthCape4000 dugačku više od 4000 km, rekla nam je Ksenija.
Priprema uz brevete
– Breveti su unaprijed zadane dionice koje moraš proći po određenim pravilima u zadanom vremenskom intervalu. Ne mjeri se vrijeme, već su finišeri utrke svi koji u zadanom vremenskom intervalu prođu kilometražu koju je organizator zadao.
– Randonneurs Croatie (u prijevodu zajednica putnika) u Hrvatskoj prilično je aktivna i organizira jako puno breveta po lijepoj našoj. Gotovi svi vikendi od ožujka do kolovoza su popunjeni, a oni koji nisu s razlogom su prazni kako bih ljudi mogli na duže brevete u druge europske države.
– Naravno tijekom breveta nemamo zatvorene ceste, kao što je to stvar na utrkama, pa se moramo pridržavati prometnih pravila. Također uvjeti na cesti (kiša, vrućina, uzbrdica, nizbrdica) diktiraju tempo i njima se treba prilagoditi. Finišeri ne dobivaju medalje, već ti za uspomenu uz kartončić s punktovima ostanu sva lijepa mjesta koja si biciklom prošao i svi događaji koje si putem doživio.
NorthCape4000
– NorthCape ove se godine održao već sedmi put, a okupio je oko 250 sudionika iz 30 zemlja svijeta. Svake godine organizatori mijenjaju trasu, a sve sudionike prate s pomoću GPS-a. Inspiraciju sam dobila od mojeg sadašnjeg partnera Siniše Babića koji je 2021. odvozio NorthCape. Već tada zadala sam si cilj da 2024. godine odem na ovu biciklističku avanturu, a na put sam krenula upravo sa Sinišom.
– Start je bio u talijanskom Roveretu, sjeverno od Gardskog jezera, a vodio je kroz Austriju, Njemačku, Češku, Dansku, Švedsku, Finsku i Norvešku gdje smo nakon otprilike 4200 km stigli do cilja u Nordkapp. Put je bio ispunjen prekrasnim krajolicima, polarnim danima, sobovima, posjetom sela djeda mraza i mnogim drugim stvarima.
– Tako smo iskusili i polarne noći, koje su značile zalaske sunca tek u pola 12 navečer. Isto tako u 1 sat u noći, svjetlo je vani bilo toliko jako da moraš koristiti crne zavjese i povez na očima kako bih uopće mogao mirno zaspati.
Prehrana
– Prehrana je isto tako jako bitna. Moraš dosta i zdravo jesti te izbjegavati neke čokoladice i ostale slatkiše, već se posvetiti da doručak, ručak i večera budu stvarno kvalitetni. Meni najviše odgovaraju jela s rižom jer ona su stvarno brzo probavljiva, puna energije i na njima jednostavno letiš. U hotelima u kojima smo odsjedali uglavnom su imali doručak i to je bilo super jer smo se odmah mogli najesti i punih baterija krenuti dalje.
– Ipak kad smo bili u privatnim smještajima koji nisu imali doručak u svojoj ponudi, bili smo primorani stati u pekarama, dućanima ili restoranima na koje smo naišli po putu. Problem je bio i s državama u kojima gotovo ništa ne radi kroz vikend, pa je stoga bilo izazovno pronaći mjesto za obrok.
Punjenje mobitela i društvo
– S obzirom na stalnu upotrebe GPS-a, baterija se na mobilnim uređajima brzo isprazni, pa je stoga bitno imati prijenosne punjače. Ja sam imala dva prijenosna punjača, koja sam isto tako svaki dan punila kad smo stigli u hotel.
– Lijepo je na ovakvom putovanju imati društvo pogotovo u lijepim trenutcima za poslikati se, pojesti ručak s nekim i općenito se porazgovarati. U teškim trenutcima treba se prilagoditi jedan drugome, jer svatko od kroz dan ima uspone i padove. Ponekad smo se znali i razdvojiti, kako bih na neko vrijeme svaki od nas mogao voziti svojim tempom, pa bih se kasnije ponovno udružili i nastavili dalje.
Strahovi kada si na biciklu?
– Mene je najviše strah nekog velikog kvara na biciklu. Gumu znam zamijeniti, to nije problem, no kad pukne sajla, lanac ili neki drugi dio na biciklu koji zahtijeva pomoć servisa bicikala tada je to pravi problem. Naime onda shodno pravilu natjecanja moraš iznajmiti taksi koji te odvede do ovlaštenog servisa, a kada napraviš popravak, tada te taksi vraća ponovno na mjesto gdje te pokupio i od tuda nastavljaš dalje biciklom. Meni je ove godine pukla sajla, ali na sreću 1,5 km od servisa, pa smo do tamo otišli pješke.
– Cijelim putem sam se osjećala jako sigurno i nije me bilo strah prolaziti kroz beskrajne švedske šume. Tamo smo kroz dan znali susresti tek nekoliko automobila i sobove. Također putovanjem kroz ove prekrasne krajolike, jednostavno zaboraviš na sve probleme i brige s kojima se doma svakodnevno proučavaš. Jednostavno te samo zanima gdje ćeš taj dan jesti i spavati, a sve ostalo te uopće ne zanima.
Drugi dio intervjua objavljen je u broju 1510 Međimurskih novina, a možete ga pronaći i online na poveznici: https://issuu.com/mnovine/docs/2024-08-23.