Kad se želi govoriti o gradu heroju, Vukovaru, jedno je neosporno: Vukovar je na najmanje dva mjeseca blokirao i time zaustavio napade JNA na Hrvatsku 1991. godine. Vojničkim jezikom, JNA i srpska paravojska su na Vukovaru polomili zube, umjesto brzih prodora i sloma Hrvatske prema planovima Generalštaba JNA, ostali su zatečeni snagom obrane. Podsjetimo, napad na Vukovar započeo je krajem kolovoza 1991. godine i trajao je 87 dana. U to vrijeme Hrvatska je bila slabo naoružana, a jedino oružje koje je imala bilo je u rukama Zbora narodne garde odnosno policije.
Strategijski ratni događaji su se tih dana odvijali velikom brzinom, no tek ih danas možemo procjenjivati i valorizirati. Kad je od strane JNA započelo granatiranje Vukovara dalekometnim topništvom kao priprema za napad velikih razmjera krajem kolovoza 1991. godine, u Zagrebu se odmah shvatilo da počinje nova velika faza rata u realizaciji velikosrpskih planova.
Zbog nedostatka oružja, već 8. rujna 1991. godine predsjednik Franjo Tuđman odobrava planove Glavnog stožera Hrvatske vojske (u formiranju) o blokadi vojarni JNA. Kako napadi na Vukovar i druge gradove ne prestaju, donosi izvršnu odluku o blokadi vojarni JNA od 13. rujna 1991. godine.
Dalje se sve odvija munjevitom brzinom. U sjevernoj Hrvatskoj ključan je dan 17. rujna, kad je oslobođena vojarna JNA u Čakovcu, na taj se način došlo do oružja za oslobođenje Varaždina. Već 22. rujna 1991. godine slomljen je u Varaždinu 32. Varaždinski korpus JNA i zarobljen cijeli arsenal lakog i teškog oružja, topovi i tenkovi, a zatim i druge vojarne korpusa u Bjelovaru i Koprivnici. Toliko potrebno oružje odmah je otpremano na prve linije obrane u ruke gardista i dragovoljaca. Tako je bilo i u drugim krajevima Hrvatske gdje se osvajanjem vojarni JNA došlo do oružja.
Nerma sumnje da je osvojeno oružje u sjevernoj Hrvatskoj pomoglo pri obrani Vukovara, odnosno istoku zemlje. Danas se može raspravljati o tome što je tada značilo osvojeno oružje i je li upotrijebljeno na najbolji način, no jedno je jasno: JNA je imala najmanje dvadeset puta više vojnika i oružja u napadu na Vukovar nego što je bilo branitelja. Teško topništvo i zrakoplovstvo danima i danima razaraju Vukovar, no malobrojni branitelji potpomognuti policijskim snagama iz sjeverne Hrvatske odlučni su ga obraniti. Punih 87 dana branitelji Vukovara uspijevaju obraniti grad, što je bilo dragocjeno vrijeme za naoružanje i narastanje Hrvatske vojske. Zadnja značajna količina oružja koja pristigla je u Vukovar 29. rujna. Bile su četiri haubice i četiri kamiona streljiva koji su osvojeni u Varaždinu (podsjećamo, Varaždin je od JNA oslobođen 22. rujna). Kad danas odajemo počast gradu heroju Vukovaru, moramo znati da da su i međimurski branitelji pomogli Vukovaru na svoj način oslobođenjem vojarni, a s oružjem u ruci i policajci iz našeg kraja.
Šesta skupina od 186 policajaca najviše stradala
Smatra se da je krajem kolovoza 1991. godine Vukovar branilo ukupno oko 800 pripadnika MUP-a iz Varaždina i samog Vukovara te 4. bojna 3. „A“ brigade Zbora narodne garde uz 58 pripadnika HOS-a. Do blokade grada od strane JNA broj branitelja u Vukovaru porastao je do 2000 branitelja. Sam grad Vukovar imao je prije rata oko 40 tisuća stanovnika i bio je veliki regionalni centar tog dijela Slavonije, do blokade od strane JNA taj se broj neprestano smanjivao, stanovnici su bježali od rata. To je i djelomični odgovor na pitanje zašto nije bilo više branitelja Vukovara, a drugi dio odnosi se na strukturu stanovništva, dobra trećina stanovništva bili su Srbi.
Iz Policijske uprave Varaždin upućeno je osam skupina policajaca u obranu Vukovara, a samim tim i iz Policijske stanice Čakovec. Prva skupina policajaca iz Varaždina, Čakovca i Novog Marofa od 100 pripadnika upućena je u Vukovar već 28. lipnja 1991. Druga skupina od sto pripadnika upućena je na smjenu prvoj skupini 13. srpnja. Treća skupina policajaca iz Varaždina upućena je 27. srpnja prema Tovarniku i Vukovaru. Četvrta skupina upućena je prema Vukovaru i Tovarniku 10. kolovoza. Peta skupina od sto policajaca upućena je za Vukovar 24. kolovoza, kad počinju jaki napadi na Vukovar. Jedinica je u obrani Vukovara i Borova Naselja do 11. rujna. Od 17. kolovoza do 11. rujna u Vukovaru je i jedinica od 98 policajaca iz Varaždina nazvana „Drava“.
Zadnja, šesta skupina policajaca iz Varaždina, Čakovca i Novog Marofa upućena je sa šest autobusa u Vukovar 11. rujna u čijem je sastavu 185 policajaca. U toj je skupini branilo Vukovar i 58 policajaca iz Čakovca. Ta je skupina u obruču ostala do pada Vukovara, nazvana Zasebna postrojba. Zapovjedništvo postrojbe činili su policijski inspektori, zapovjednik je bio Vjekoslav Cerovečki, zamjenik Darko Posavec. Pomoćnici zapovjednika bili su: Ivan Puklavec, Ivan Piskač, Nenad Šantek, Antun Novak, Zvonko Horvatić i Dragutin Šprajc, svaki sa svojom odgovornošću. Iz te je skupine poginuo 21 policajac, ranjeno je 66 policajaca, a u srpske logore odvedeno je nakon pada Vukovara 119 policajaca iz PU Varaždin.
Od 28. rujna do 14. listopada druga skupina Zasebne postrojbe PU varaždinske u kojoj je 192 policajaca nastoji u dvama navratima ući u Vukovar, što međutim ne uspijeva. Od 3. studenog upućena je skupina od 123 policajca prema Vinkovcima i Karadžićevu gdje su poginula četiri policajca, a jedan se i danas vodi kao nestali.
Jedan od mladih policajaca u obrani Vukovara bio je i Ivan Medvar zvani Medo iz Goričana, sada u Hodošanu. Stjecajem okolnosti našao se u skupini policajaca koja je branila Vukovar od 10. do 24. kolovoza. Danas kaže: – U to vrijeme radio sam kao mladi policajac u Policijskoj stanici Donji Kraljevec. Naša grupa krenula je za Vukovar 10. kolovoza, no prilikom dolaska razdvojili smo se, dio policajaca krenuo je za Tovarnik, a dio u Vukovar. Bio sam u obrani Mitnice, odnosno Ulice Vladimira Nazora i nove škole, a kasnije i u Borovu Naselju. Borbe su se već vodile, no nisu bile tako žestoke, najviše je bilo pucnjave u noćnim satima. Svaki smo dan očekivali žešći napad.
Mojeg prijatelja, policajca koji danas živi u Malom Mihaljevcu, Ivana Nedeljka, kojeg su svi zvali Šime i mene najviše je znalo ražalostiti odnos pojedinih stanovnika Vukovara koji su govorili: “Što ste ovdje došli, bolje da ste ostali kod kuće!” Ti su bili u manjini, no boljelo je. Dakako, upoznao sam i veliki broj građana koji su bili uz nas i pomagali nam koliko su mogli. Dobili smo smjenu 24. kolovoza, bili smo još u autobusima kojima smo se vraćali za Varaždin kad je počeo veliki napad na Vukovar.“
(Tekst: Josip Šimunko)
