Po prvi put u Međimurju u Malom Mihaljevcu gostovao je najpoznatiji karikaturist današnjice Nikola Plečko koji djeluje pod imenom Nik Titanik. Njegovu izložbu karikatura možete pogledati svakog dana u Društvenom domu u Malom Mihaljevcu. Mi smo iskoristili priliku i ukratko porazgovarali s njim o karikaturi i njegovom dosadašnjem radu.
Nasmijavati svaki dan ljude čini se kao jako težak posao?
Svoj posao zapravo ne gledam kao posao. To je zapravo moj način života. Cijeli sam život to htio raditi, a nekako mi se u životu poklopilo da se time bavim i profesionalno. Imam sreću što u Hrvatskoj radim kao karikaturist tako da će posla uvijek biti.
Kako ste uopće počeli crtati karikature?
Počeo sam već od malih nogu, već s dvije godine. Doma čuvam svoj prvi strip koji sam napravio s pet godina. Generacija sam koja je 80-tih godina odrasla na Alanu Fordu. Svi koji smo crtali htjeli smo crtati strip. Stjecanjem okolnosti jednostavno sam ušao u svijet karikature u zaljubio se u nju. Već 20 godina gradim karikaturističku karijeru i uživam u tome?
Jeste li kada bili cenzurirani?
Možemo reći da nema direktne cenzure. U 24 sata sam već 13 godina. Uvijek sam imao maksimalnu, možda i preveliku slobodu od redakcije. Uopće mi se ne miješaju u posao. U 13 godina možda je bilo 5 do 6 slučajeva gdje sam možda malo pretjerao. Ne da sam obrađivao zabranjene teme, nego sam neke teme možda prenezgodno ili vulgarno obradio, ali to je bilo u početku. Tada sam naučio koliko daleko mogu ići i da ne prijeđem dobar ukus.
Jesu li Vam ikada prijetili ljudi koje ste nacrtali?
Direktno ne. Prije osam godina su mi izbušili gume na autu, ali policija nije pronašla počinitelje. Prijetnje i psovanje na društvenim mrežama ne računamo jer to danas spada pod normalno. Jedino znam da su glavni urednici dobivali pritužbe iz raznih strana pa čak iz predsjedničinog ureda, ali uvijek se to amortiziralo na toj razini, nije dolazilo do mene direktno.
O čemu najviše volite crtati?
Iskreno, bio bih najsretniji kad bih mogao crtati samo o nekim općenitim temama, seksu, bračnim odnosima jer je to nepresušno vrelo inspiracije, ali ljudi traže politiku pa se moram i time baviti. Nije da me netko na to prisiljava, to vrlo volim raditi. To je jedna vrsta terapije i borbe protiv sustava u kojem živimo te raznih likova koji upravljaju našim sudbinama. Ljudi vole vidjeti da je “car gol” i da to netko nacrta.
Estrada kao inspiracija?
Prije je bilo puno zanimljivije, no kako se srozalo naše društvo kvalitativno, tako je i s estradom u svim domenama. Nije to više estrada kao što je to bilo prije desetak godina. Uvijek sam govorio kad su Simona i Ante Gotovac bili na svom vrhuncu, da je to propast civilizacije. U estradi nema više inspiracije jer je postalo sve jedno te isto, bez veze.
Može li se od karikature živjeti u Hrvatskoj?
Ja sam rijedak izuzetak koji pokazuje da se može. Poznajem još trojicu karikaturista koji se isto kao i ja profesionalno bave karikaturom i žive od nje. Za ostatak karikaturista situacija je katastrofalna. Prostora ima, ali danas je situacija da urednici, vlasnici medija, novina i portala ili ne mogu platiti ili ne žele karikature u svom mediju ili im je nešto drugo prihvatljivije za publiku.
