Saznajte zašto je knjiga “Ogenj, rit in kače niso za igrače” (“Vatra, guzice i zmije nisu za igranje”) autorice Milene Miklavčič iz Slovenije, hit u susjednoj nam “deželi”. Međimurka Tea Plaftak bit će moderatorica literarne večeri i gostovanja spisateljice Miklavčič, koja ovaj petak, 24. ožujka, dolazi u Gradsku kavanu Čakovec. Ovaj slovenski literarni hit Tea Plaftak prevodi na hrvatski i tako je započela njezina suradnja sa spisateljicom. Upoznajte ih obje u Kavani s početkom u 19 sati a u nastavku pročitajte dio razgovora s autoricom Miklavčič koji je vodila Tea Plaftak. Intervju u cjelosti donosimo u sutrašnjem izdanju Međimurskih novina (broj 1123, 24. ožujka.
Knjiga koja i liječi
Milena Miklavčič (1952.) puno je godina smatrana spisateljicom koja piše za djecu. Osvajala je prve nagrade na mnogobrojnim literarnim natječajima, istovremeno se baveći istraživanjem “zabranjenih” tema iz prošlosti. Najzanimljivije su joj bile one o kojima se za njezine mladosti samo šaputalo. Kao novinarku na lokalnom radiju čudilo ju je kako to da u okolici u kojoj je živjela svaka starija kuća i svaki događaj iz prošlosti ima posebno mjesto u povijesti, jedino o intimnom životu naših predaka nije se znalo baš ništa. Kroz tri desetljeća prikupila je ogromno svjedočanstava, veoma osobne, unikatne priče za koje nikada nitko nije čuo, a na koje je naišla kod gotovo tri tisuće sugovornica. Krajem 2013. godine izdala je knjigu sa značajnim i udarnim naslovom “Ogenj, rit in kače niso za igrače”. Tom su izrekom nekada upozoravali na pogrešne odluke. Kroz zanimljive, iznenađujuće i potresne priče o spolnosti od 1900. do 1965. godine te o tome kako su tada pazili na svoju higijenu, kako su se odijevali, brinuli o djeci i kakvi su općenito bili međuljudski odnosi, kakvo je bilo djetinjstvo, što su kuhali i jeli te kako su naši preci suosjećali postavila je duhovni spomenik ženama koje su živjele u prvoj polovini 20. stoljeća. Knjiga je bile tiskana već više od četrnaest puta, što znači da je prošla kroz ruke više od 12.000 čitatelja. Već je tri godine najčitanija knjiga u Sloveniji. Autorica ju je predstavila više od 420 puta na raznim literarnim večerima koje su bile dobro posjećene. O knjizi je pod okriljem RTV-a Slovenije i studija Virc snimljen 50-minutni film s istim naslovom.
Užitak rezerviran za muškarce
O tome što je to orgazam, po riječima Mileninih sugovornica, žene nisu imale pojma. Spolni odnos bio je veoma bolan budući da se muškarci nisu pobrinuli da bi i žene u njemu uživale. O toj strani intimnog odnosa nisu ni razmišljali niti ih je itko tomu poučio. Kršćanska je vjera, tako su barem vjerovali Milenini sugovornici, o ženskoj putenosti uvijek govorila kao o grijehu. Žene, koje je vlastito tijelo “izdalo” i koje su kroz dodire doživjele pohotnost, morale su se ispovjediti.
Lucija, rođena 1921. godine, rekla je da je njezin muž svaki put “kada je krenuo na nju, tu svoju (spermu) morao spustiti unutra”. – Spolni odnos tada su nazivali gonjenjem. Gonila se stoka u staji i ti su prizori između bika i krave bili jedino što ih je poučavalo o seksu. Prisjećam se naše prve bračne noći: kada je krenuo nada me, ona stvar mu je virila iz hlača dok je on još uvijek na glavi imao šešir. Miran dečko pretvorio se u životinju koja je dahtala i koje sam se bojala. Svom snagom zario se u mene, ispraznio i već u sljedećem trenutku zavalio na krevet. To kako me boljelo kada me razdjevičio nikada neću zaboraviti. Kada se obrisao cujncom (krpom), sjeo je i počeo govoriti o travnjaku kojega sam donijela u brak. Jedva sam skrivala suze, krvarila sam, peklo me. Najradije bih bila išla kući, da sam bila mogla. Jednom, mnogo kasnije, o svojim sam problemima razgovarala s tetom koja mi je savjetovala neka se svaku večer dolje namažem mašću ne bih li bila mekša kada liježe na mene. Bila sam joj jako zahvalna budući da sam bila pošteđena mnogih muka. Nijedanput nisam doživjela užitak, nijedanput! Najljepši trenutak mojeg života bio je tada kada moj muž nije više mogao.
Bez nježnosti, krutost u osjećajima
Danas teško možemo zamisliti da je život u obitelji tekao bez osobnih razgovora, bez pokazivanja emocija, nježnosti i privrženosti. Djece je bilo, koliko je dao Bog. Supružnici su znali da je svako izbjegavanje spolnoga akta grijeh, stoga su se djeca rađala svake godine. Ako je tko krenuo krivim putem, predao se piću, razuzdanom životu i lijenosti, za njega su rekli da je to “kazna božja.”
Milenine sugovornice u knjizi ne spominju da su od roditelja primile ikakve nježnosti. Grljenje i ljubljenje nije bilo navika. Majka je možda koji puta privila dijete uza se ako je bilo bolesno, ako je bila za njega zabrinuta ili tada kada je dobila menstruaciju i kada je znala da taj mjesec nije ostala trudna. Mame su, ako uopće, marljivost nagrađivale tako, da su dozvolile djetetu da poliže zdjelu nakon ručka. Rijetko su pohvalile djecu navodno zbog što bi ih pohvalom pokvarile i ona bi postala beskorisna.
Mirko, rođen 1932, spominje se: – Mama je moj trud umanjila time što me je ošinula pogledom rekavši kako je čula da su druga djeca koja su služila s pastirima bila marljivija od mene. Sakrio sam se iza kozolca (tip stožera, tipičan za Sloveniju), k sebi stiskao psa dok su mi suze tekle niz lice. Sljedeći dan naš Pazi je »čudesno« nestao. Kada je otac vidio da ga tražim rekao je da je pas otišao od kuće zato što iz mene pravio »babu«. Ne bih li ima toliko naučenoga strahopoštovanja prema ocu, skoči bih i tukao ga dok bi u njemu još bilo što života…”
Neki knjizi ne vjeruju, druge oslobađa
* Što je to što čitatelja u knjizi zaprepasti, potrese ili ga se dotakne?
– Sve odazive dijelimo na dvije skupine: u prvoj skupini jesu oni koji ne vjeruju zato što kod kuće o prošlosti nikada nisu razgovarali, dok je mlađe knjiga šokirala uglavnom zato što u pričama pronalaze obrasce vlastitih trauma i zamjera. Knjiga ima snažan terapeutski učinak. Mnogi se psihoterapeuti slažu da čitanje knjige ozdravljujuće djeluje na članove njihovih skupina.
Cijeljenje vlastitih rana
* Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo i jeste li i Vi u pričama pronašli obrasce koji bi se mogli primijeniti na Vašu obitelj?
– Odrastala sam u veoma konzervativnoj i suzdržanoj obitelji. Nas, djecu, nikada nitko nije zagrlio ili tješio, dodiri su bili tek rijetkost jer su isti bili smatrani slabošću. Tek kasnije, slušajući druge, shvatila sam da roditelji nisu ni mogli biti drugačiji. Sjećam se događaja kada je majka ocu rekla neka me izudara zato što sam u školi dobila slabu ocjenu. Poslušao ju je kao uvijek. Navečer je došao k meni u sobu gdje sam plakala i rekao mi: ‘Bit će bolje, sutra će prestati boljeti.’ Te su riječi, s obzirom na nedostatak topline i pokazivanja ljubavi, za mene bile jedina utjeha. Istovremeno smo kao djevojčice dobile veoma negativnu sliku o muškom spolu, slika koja se nije promijenila još od vremena naših baka: muškarac želi ženu samo iskoristiti i zatim, kada ostane trudna – odbaciti. Roditelje sam puno puta mrzila. Danas više ne osjećam nikakve zamjere. Do toga sam došla tražeći, slušajući i zapisujući priče drugih. Nakon svega što sam čula mogu razumjeti svoju mamu i mogu joj oprostiti.
Nastavak pročitajte u izdanju Međimurskih novina od petka, 24. ožujka.
Razgovarala: Tea Plaftak
