Još prije desetak godina skoro svaka obitelj u Međimurju uzgajala je kod kuće životinje i proizvodila voće i povrće u svom vrtu za vlastite potrebe. Vremena su se od tada jako promijenila.
Seosko gospodarstvo iznimka, a ne pravilo
Danas smo svjedoci toga da malih seoskih gospodarstava više skoro pa i nema. Zaista je prava rijetkost kada naiđemo na obitelji koje doma uzgajaju krave, svinje, kokoške, koze ili zečeve, životinje koje današnja djeca vide većinom samo u slikovnicama.
Stoga su mala seoska gospodarstva, nažalost, postala sve više iznimka, a ne kao što je to nekad bilo pravilo u našim međimurskim selima.
Međutim, ima još uvijek onih koji čuvaju tradiciju, kojima je pravo zadovoljstvo uzgajati i brinuti se za domaće životinje kako bi imali što više vlastitih i dobro poznatih proizvoda poput mesa, jaja ili sira iz vlastitog dvorišta.
Među njima su Štefanija i Stjepan Horvat iz Železne Gore koje smo posjetili u njihovom malom seoskom gospodarstvu.
– Nekada su se susjedi također više družili i više smo pomagali jedni drugima. Sada toga više nema. Pokvarili su nas mobiteli i ostala tehnologija. Naše dvije kćerke Andreja i Danijela su se udale i otišle živjeti sa svojim muževima. Muž Stjepan i ja ostali smo sami kod kuće – započela je priču Štefanija Horvat, jedna od rijetkih mještanki iz Železne Gore koja sa svojim mužem još uvijek uzgaja životinje za potrebe kućanstva.
Sve što stave na stol je domaće
Na svojem posjedu imaju dvije koze, tri zeca, nekoliko kokoški, guske pužomorke, psa Čapija i četiri mačke. Zečeve jedu jer im je fino njihovo meso, isto kao i prva domaća juha od kokoši, ali i jaja koje im snesu, prije nego završe u loncu.
Nema čega nema na njihovom gruntu kada su u pitanju male domaće životinje, a zanimljiva je priča kako su kod njih stigle koze. Iako njihovo mlijeko ne piju jer im je s godina počela smetati laktoza pa sada to mlijeko daju svojim mačkama.
– Jedan od naših poznanika nam je ostavio koze na pričuvi, a kasnije se nikad više nije javio. Tako su koze ostale kod nas. Hranimo ih najviše starim kruhom i kukuruzom – uključio se u razgovor muž Stjepan koji nam je u staji pokazao svoje malo životinjsko carstvo.
Velika je briga oko životinja, ističu, ali im je užitak preuzeti brigu o njima u slobodno vrijeme. Posebno se vesele kada vide kako koze radosno skakuću po njihovom dvorištu, a radost je to i za njihove unuke koji domaće životinje rijetko vide. Žena Štefica svakog dana ujutro odlazi na posao u štrigovsku trikotažu pa tada brigu o životinjama preuzima muž Stjepan. Popodne mu se u poslu pridružuje i Štefanija, od milja zvana Štefica.
Čekaju mirovinu kada će se još više posvetiti uzgoju životinja
– I dalje ćemo se baviti time ako nas zdravlje posluži. Za tri godine žena i ja namjeravamo otići u mirovinu. Tada ćemo imati još brigu samo oko životinja – kazao nam je Stjepan pri odlasku, sretan što nam je mogao pokazati svoje omiljene životinje koje su im jako prirasle srcu.
