Zagreb se razvija, a naša mladost bježi: Međimurci postali građani II. reda u vlastitoj zemlji!

Međimurci roba II klase

Nebrojeno mnogo puta postavljalo se pitanje zbog čega Međimurci imaju najmanji prosjek plaća u državi, a slove kao najbolji radnici? Čak se pojavio politički pritisak na naše gospodarstvenike da povećaju plaće, jer, očito, oni daju plaće pa je kao visina plaće do njih.

Ma genijalno! Političari se bave izlazom umjesto ulazom. To je otprilike kao da se zbog loše probave bavimo guzicom ili ergonomijom WC školjke i pločicama u WC-u, umjesto da se pozabavimo prehranom. Problem naših malih plaća stoluje u Zagrebu, na Markovu trgu, gdje stoluju i naši političari koji su Hrvatsku pretvorili u vlastitu koloniju.

Autoceste su postale nekomu u Hrvatskoj “majka”, a nama “maćeha”

Naime, ne samo da je hrvatski porezni sustav ustrojen na način da sva sredstva idu preko Zagreba, već je sada i očito da ostatak zemlje služi našemu glavnom gradu kao izvor jeftine radne snage.

Za to se mogu pronaći deseci primjera, no uzet ćemo autocestu, jer upravo svjedočimo još jednom povećanju cestarine.

Promet je kralježnica razvoja. Koliko je važan, govori i činjenica da je Europska unija nastala zbog lakšeg prometa ljudi, robe i usluga. U razvijenome zapadnom svijetu normalno je da čovjek radi u krugu i do 250 km od svoje kuće i svaki se dan vozi na posao. No, da bi to bilo moguće, potreban mu je pristup brzim cestama ili javni prijevoz u obliku brze željeznice.

Zbog toga se ceste moderniziraju i ubrzavaju, uklanjanjem prepreka te gradnjom pješačkih i biciklističkih staza i traka. Tako ćete u, npr., Austriji naseljem voziti i 80 km na sat, a između naselja 100 km na sat. Kod nas je najnovija moda smanjivati brzinu kroz naseljena mjesta na 40 km na sat. Zbog sigurnosti, a istovremeno nas cijenama tjeraju s autocesta.

Kada se prosječnom Međimurcu spomene autocesta, on će se najčešće lukavo osmjehnuti i reći: – Ma ‘ko ih šiša, ja ću se zbog toga radije voziti starom cestom. To traje samo petnaestak minuta duže.

No to je istina samo ukoliko se vozi van prometne špice, ako nije u tijeku turistička sezona ili sezona poljskih radova. U suprotnome put do Zagreba starom cestom traje i duplo duže. Potrebno je ustati ranije, paziti na traktore, bicikliste i mopediste, policijske patrole koje jedva čekaju da vam naplate kaznu, tako da se na odredište dolazi prilično iscrpljen. Radite li to često, to postaje živa muka, a vi postajete prava opasnost u prometu i za sebe i druge. Ali, iako svakodnevni i opasni, ovaj je primjer banalan.

Kako bi izgledalo da je Čakovec u poziciji Zagreba?

Kako bi važnost i utjecaj prometa bio bliskiji, potegnut ću jednu smjelu usporedbu, ali, vjerujte, nije uopće toliko bizarna kao što na prvi pogled zvuči: Kako bi to izgledalo da je Međimurje država, baš kao Hrvatska, a naš Čakovec da je bijeli Zagreb grad…

Recimo da smo koristeći županijski proračun i kredite izgradili autocestu: Kotoriba – Prelog – Čakovec – Varaždin. Pa drugu: Mursko Središće – Čakovec. Pa još: Goričan – Mala Subotica – Čakovec. Zatim: Nedelišće – Trnovec. Ajmo još jednu autocestu: Šenkovec – Prekopa – Štrigova.

Bez tih autocesta, ako biste iz Kotoribe potegnuli automobilom na drugi kraj Međimurja, u Štrigovu udaljenu nekih 55 kilometara, uz poštivanje prometnih pravila potrošili biste jedan sat na vožnju. I sada zamislite da zaista postoje spomenute atuoceste. Pedeset i pet kilometara prelazi se za manje od pola sata, zar ne? Znači u jednom smjeru dobilo bi se više od pola sata vremena.

A što bi tek bilo da to radite svakodnevno? Da ste iz Štrigove, a u Kotoribi ste zaposleni…, od doma na posao i natrag gubite dnevno više od jednog sata na putovanje. Pet dana u tjednu to je pet sati gubitka jer ne vozite autocestom. Četiri tjedna u mjesecu, to je 20 sati. Ako tjedno radimo 40 radnih sati, u mjesec dana zavozimo još dodatnih pola radnog tjedna ili takoreći cijeli dan na putovanje. I, tko će nam platiti to vrijeme? Poslodavac? Hm, možda. Ili će nam radije platiti cestarinu ili, ako je dobro plaćeni posao, radije ćemo si ju i sami platiti, da ne gubimo mjesečno cijeli dan na putovanje.

A što je tek s prijevozom tereta? Hoće li poslodavac radije platiti tu cestarinu za autocestu, da bude konkurentan (vrijeme je novac), ili će se voziti starom cestom pa gubiti vrijeme svojih strojeva i ljudi na tandrkanje i izbjegavanje pasa i mačaka? Vjerojatno će platiti autocestu da ostane konkurentan, pa će zbog toga biti u situaciji da isplaćuje manje plaće.

Još bi bilo u redu da svi građani i gospodarstvenici u državi brinu istu brigu. No, kao i u Hrvatskoj, u našoj zamišljenoj državi Međimurje nemaju svi iste uvjete. Ovisi gdje biste živjeli, ako ste u Čakovcu (koji je sada nama zamišljena preslika Zagreba) ili njegovoj okolici, nemate uopće te probleme.

Naime, u državi Međimurje sve bi dionice autocesta oko Čakovca, na koje bi osim naselja koja spadaju u grad bili spojeni i Šenkovec, Nedelišće, Strahoninec i Pribislavec, glumile “čakovečku zaobilaznicu” i po njima bi se vozilo bez naplate cestarine. Što mislite, ne bi li Čakovec i navedena naselja naprosto živnuli u odnosu na ostatak općina u Međimurju?

Zbog čega bi itko više otvarao firme ili tražio posao drugdje negoli unutar tih naselja, gdje vozi brzo i sigurno te ne razmišlja hoće li plaćati autocestu ili “zeznuti lopovsku državu” i tandrkati se starom cestom? A koliko bi tek firme u tom području bile efikasnije, brže i zarađivale više? Rezultat bi bio: veće plaće i neplaćanje cestarine!

No priči tu nije kraj, svi ostali Međimurci plaćali bi Čakovčanima i ekipi da se oni voze besplatno. Naime, mi autocestu plaćamo cijelo vrijeme. Ujutro kada okrenete ključ u automobilu počeli ste plaćati autocestu. Bez obzira ako vaše vozilo nikada gumom autocestu osjetilo nije. Sa svakom litrom benzina u trošarini koja iznosi oko 60 posto cijene benzina izdvajamo i 40 lipa za autocestu, 60 lipa za javne ceste, te 20 lipa za Hrvatske željeznice.

Autoceste bi na taj način naplatile oko 30 posto svojih prihoda, a ostatak od naplata cestarina koju bi plaćali svi građani Međimurja osim Čakovčanaca, a pomogli bi još i nesretnici iz drugih država koji nalete usput? Ne bi li svi ostali građani Međimurja bili građani II. reda? Daleko teže zarađivali, imali manje plaće i bježali prvom prilikom u svijet, dok bi Čakovčanci upravo zahvaljujući toj sirotinji živjeli daleko bolje?

autocesta

Pogledajmo stvarnosti u oči

Vratimo se sada u realnost i stavimo prave glumce u uloge. Međimurje niti je država, niti je centralizirano kao Hrvatska. I naravno, nije riječ o našemu dragom Čakovcu i okolnim mjestima, već je u stvarnosti riječ o Zagrebu, Zaprešiću, Velikoj Gorici, Samoboru i dijelu autoceste A3 koji glumi “zagrebačku zaobilaznicu”. Gore opisani scenarij odvija se otkako smo u Hrvatskoj napravili autoceste.

Netko je jednom odlučio, nitko ne zna gdje i kada, da se oko Zagreba autocesta ne naplaćuje, dajući mu time nevjerojatnu prednost pred svima ostalima. To ne samo da je protuustavno, jer nam Ustav RH garantira jednakost, nego je i protivno samom Zakonu o cestama.

Članak 8. stavak 2. Zakona o cestama kaže: “Naknade za korištenje javnih cesta ne smiju diskriminirati korisnike javnih cesta prema nacionalnosti korisnika, državi odnosno mjestu poslovnog nastana, registraciji vozila, a niti s obzirom na mjesto polaska odnosno odredište”. Dok stavak 3. kaže kako “uvođenje naknada za korištenje javnih cesta ne smije diskriminirati međunarodni promet javnim cestama niti prijevoznicima u cestovnom prometu poremetiti slobodu tržišnog natjecanja”.

Kao što vidimo, naši vrli političari to su uspjeli zaobići neuvođenjem naplate cestarine na pojedinim dionicama. Kao jednaki smo, jer ni mi ne plaćamo tamo cestarinu. Ali tek kada dođemo tamo. A vrijeme kada mi stignemo tamo, onako usput platimo i vašu i našu “besplatnu” vožnju.

Sve bi se to moglo izbjeći uvođenjem vinjeta, svima. No uporno “stručnjaci” iz HAC-a i Ministarstva prometa tvrde kao studije pokazuju da vinjete nisu isplative. Naravno, kada ne uzimaju u obzir da bi vinjete trebali plaćati i stanovnici Zagreba i Zagrebačke županije, koji čine trećinu ukupnoga voznog parka Hrvatske i koriste autocestu svakodnevno. Od ministra Olega Butkovića na direktan upit gdje se mogu vidjeti te “stručne studije” o (ne)isplativosti vinjeta nikada nismo dobili odgovor.

Međimurci već jesu trećerazredni građani

Ovo je samo priča o autocesti, a i to djelomična. Slična situacija s premreženim interesima, monopolima i povezanim političarima jest u cijelomu našem gospodarstvu. I uvijek smo na repu. Problem je centralizacija Hrvatske, omogućena nepravednom raspodjelom poreza i zakonima koji se zaobilaze pravilnicima, izuzećima ili šutnjom i neodgovornošću.

Već na primjeru autocesta vidi se da su Zagrepčani građani I. reda, međutim, na istom primjeru nije teško shvatiti da su oni koji žive uz more ipak nekako građani II. reda, jer zbog turizma od autoceste ipak imaju više koristi nego mi. Što znači da, eto, ponosno pretendiramo na “broncu” po važnosti.

No, dogodi li se još i regionalizacija, pa Međimurska županija potpuno izgubi funkciju, a mi potpadnemo još pod neki regionalni centar koji će nam krojiti pravdu i pravicu, po državnom receptu “svi smo mi jednaki, ali samo na papiru”, tada će nam se i ta trećerazredna bronca činiti sjajnom i dalekom.

Autocesta iz Međimurja za Zagreb skuplja 2 kune

Od nedavnog poskupljenja naši građani koji putuju prema glavnom gradu Hrvatske, bez obzira priključivali se na autocestu na izlazu Goričan ili Čakovec, plaćaju 2 kn skuplju vožnju. Tako, ako se vozite automobilom, cestarina na relaciji Goričan – Zagreb u jednom pravcu iznosi 44 kn, a Čakovec – Zagreb 36 kn. Za ostale skupine vozila cijena za relaciju Čakovec – Zagreb je sljedeća: IA 26 kn, II 65 kn, III 98 kn i IV 144 kn.

Ostavi komentar