Danas, kada svi nekamo jure i žure u vremenu kada se, praktički, sve radi s nogu i na brzinu, pričati o izradi goblena koja može potrajati i dulje od godinu dana, izgleda pomalo nevjerojatno. Tim više, što goblene, i to one kako kažu, prave, wiehlerove rijetko tko radi, a još manje ljudi prepoznaje uloženi trud i rad ruku koje moraju izvesti i po nekoliko tisuća bodova. Današnji naraštaji, tek se većinom, sjećaju lijepih slika, uokvirenih u još ljepše barokno, raskošne reljefne gipsane okvire, koje su krasile dnevne sobe baka i djedova. Imati jedan takav, oveći goblen, tada je bilo i pitanje prestiža.
A izrada goblena, kao uostalom i sav ručni rad, oduvijek se povezivao sa ženskim rukama što ne znači da muškarci nisu bili vješti u tome. Što više, bilo ih malo, nisu to “morali” raditi i stoga su iz vlastitog gušta, izrađivali prekrasne radove.
Upravo takav slučaj je i s našim sugovornikom 76-godišnjim Viktorom Filipićem iz Preloga, koji je svoj prvi goblen izradio kraj bolesničkog kreveta svog oca.
– Goblene je počela raditi moja supruga Anica. Krenulo je od običnog vezenja s vunom i koncem da bi potom otkrili i whielerove sheme, započeo je svoju priču Viktor koji odmah dodaje: – Kako je supruga imala sve više posla s djecom, jednostavno je zapostavila ručni rad. Prihvatio sam se tog hobija, sasvim slučajno, tijekom dugih sati uz krevet mog bolesnog oca i tako je krenula moja ljubav spram shema i svijetu raznobojnih konaca te bodova.
Prvi goblen koji je primio u ruke, kaže, već je bio napola izrađen pa je samo nastavio, tamo gdje je supruga stala. Bod po bod, jedna boja za drugom, kratili su mu vrijeme i smirivali, ionako napete živce. S druge strane, počeo ga je i zanimati taj posao kojim od 1999.godine posvećuje sve više vremena.
– Politika me ne zanima pa uvečer, umjesto pred televizor, radije sjednem za svoj stalak s povećalom i sijalicom. Znao sam tako sjediti i bockati iglom po cijele noći. Jednostavno, kad krene, čovjek ne može samo, tako stati. Istina, dodaje, to ni nije posao koji bi se radio par minuta, već treba sjesti barem 3 sata, najmanje.
Wiehlerovi gobleni, naglašava, specifični su kako po izradi tako i po nabavci platna, sheme i konaca. Naime, izrađuju se po posebnim shemama koje nisu utisnute na platno, s dva različita boda i mnoštvo različitih konaca. Najlakše je komplet za izradu, čija se cijena kreće naručiti preko kataloga nakon što se izabere slika koja se želi izraditi.
– Čovjek u početku sjedne pred prazno, bijelo platno, čita shemu sa papira kojeg ima pored sebe, mora imati dobro oko za brojanje bodova i što je najvažnije mora biti vrlo precizan i strpljiv. Kreće s glavnim motivom na čistom platnu, a završava s pozadinom i ukoliko se negdje prebrojao, na kraju mu neće sve pasati.
U svojoj preciznosti i strpljivosti, Viktor je tijekom 15-tak godina izradio 25 velikih goblena. Ni jedan do sada nije prodao niti to misli napraviti, već je podosta podijelio djeci i unučadi. Svaki rad, kaže, drag mu je na svoj način ali ako već mora neki izdvojiti, onda je to Pastirska idila. Ponosan je na rad pod nazivom “Djevojčica s kozom” kojeg pak odlikuje najveći broj boja. Naime, u goblen je utkao 52 nijansi konca. I tako za svaki, ima neku priču, od izbora okvira pa nadalje. Nažalost, ističe, dio goblena nije ni uokvirio jer je danas, teško nabaviti one raskošne okvire, koji krase upravo wiehlerove goblene.
