MEĐIMURSKE NOVINE u aktualnom blagdanskom broju donose između ostaloga i veliki božićni intervju s Antunom Hoblajem, župnikom u Župi svetog Jakoba u Prelogu i dekanom donjomeđimurskog Preloškog dekanata koji obuhvaća župe uz rijeku Muru i Dravu od Podturna do Donje Dubrave. Za Božić donosimo glavne naglaske iz razgovora, kao i njegovu božićnu poruku.
Prije nekoliko dana održana je svečanost povodom 40-obljetnice župnika Antuna Hoblaja u preloškoj župi uz promociju knjige o djelovanju župnika i župnoj zajednici u Prelogu. Podrijetlom je iz Štrukovca, a u Prelogu je od davne 1976. godine, najprije kao kao kapelan, a potom kao župnik. U četiri desetljeća svog rada dao je izuzetan doprinos cijeloj župi, te zasigurno može poslužiti kao primjer pastoralnog djelovanja.
Više je govornika povodom obljetnice posebno naglašavalo upravo jedinstvo koje je ostvareno u župnoj zajpednici i uopće u Prelogu i koje je tijekom godina doprinosilo razvoju grada.
*U Prelog ste došli kao kapelan. Koliko je često u crkvi da kapelan postane župnik u nekoj sredini?
– To nije česta pojava, prije bi se moglo reći da je to rijetkost. Razlog je taj što se župljani naviknu da je netko kapelan i onda je teško u istoj sredini biti i župnik. Ovdje u Prelogu sve se poklopilo, nisam morao otići službovati negdje drugdje i ostao sam ovdje kao župnik. No to je bila odluka nadbiskupa, odnosno crkvenih vlasti, danas o tome odlučuje biskup. Jedini razlog i ono na čemu najviše želim zahvaliti danas jest na dobroti Božjoj, na svim godinama djelovanja u župi, a samim time i što mi je Bog preko mojih roditelja darovao život i vjerničko usmjerenje koje sam želio darovati crkvi i domovini.
*Je li pobožnost i vjera prije nekoliko stoljeća bila jača nego danas? Čini se kao da nam Bog sve manje treba u svakodnevnim stvarima. Zašto je to tako?
– To sam si pitanje i sam postavio. Stječe se dojam da je danas čovjek sklon proglašavati se “mjerilom svih stvari”. I da zato manje misli na Boga, manje za njega pita i manje se moli i kao da ga više nema što pitati.
Ima se dojam kao da je primjerice nestala potreba za molitvom za dobru žetvu. Jer, kad žetva podbaci, za razliku od starih vremena, možemo žitarice kupiti negdje drugdje. Je li uzrok takvog odnosa spram Boga u tomu da smo prevladali brojne patnje i muke koje su opterećivale ljude prošlih stoljeća?
Na kraju slijedi pitanje: “A za što se moliti kad smo danas suvremenom tehnologijom i njezinim novim genskim kombinacijama sposobni na nov način upravljati životom, mijenjati ga uvijek nekim novim misaonim kombinacijama?”
Zar nam u životu ne ide sasvim dobro? Život nam uspijeva i organizacijski. Ima li nešto što nije izvedivo, ima li još neko mjesto koje bi ostalo za Boga? I nije li konačno nestalo mjesta za Boga i postalo suvišno pitanje o njemu kad je čovjek sam sebi dostatan. Zar se konačno čovjek ne može proglasiti “mjerilom svih stvari”?
Ako bi to bila istina, onda čemu graditi, posvećivati i njegovati posvećene crkve i slaviti njihove obljetnice i obljetnice značajnih crkvenih ljudi iz prošlih vremena?
No u svijetu tog proklamiranog čovjeka kao “mjerila svega” i “neograničene slobode” puno ljudi trpi. Velik dio čovječanstva, posebno djeca, trpi od gladi, jer oni koji obiluju, a to su bogati, nemaju volje da višak hrane podijele. Trpe i bolesni jer nema lijekova. Uzrok tome je uskogrudnost, pohlepa i sebičnost.
Krajnje je vrijeme za uvažavanje i poštivanje “mjere” koju Bog postavlja čovjeku. Tu “mjeru” za “mjeru čovjeka” nalazimo u Isusu Kristu, Sinu Božjem koji je postao čovjekom. Tko poštuje Boga promišlja o njemu, postaje “otvoren” spram njega, uči promatrati ljude na nov način, cijeniti njihove vrijednosti i družiti se s njima.
*Kakvu biste božićnu poruku uputili svim vjernicima i građanima Međimurja?
– Jedino što Božić može biti je da Bog dolazi na zemlju da nama ljudima bude ljepše. Došao nas je spasiti. Ako je ikada trebalo nade, možda je najviše treba upravo u ovom našem vremenu kad kao da smo najslabiji, kao da vlada apatija i kao da nema snage u ljudima. Bog se nije uzalud rodio, no u svakom vremenu treba ga prepoznati i ne zaboraviti najveću tajnu – da je Bog postao čovjek radi brige za čovjeka. On je naše svjetlo u noći. (jš)
