Nema ništa ljepšeg nego stajati na prozoru tople sobe i promatrati kako vani plešu pahulje snijega nošene oštrim sjevercem. A kako to ostvariti i grijati se a da to izdrži naš kućni budžet, pitanje je na koje ni najpametnije glave današnjice ne znaju odgovor
Toplina i udobnost vlastitog doma ono je čemu težimo u svakodnevnom životu. Nema ničeg ljepšeg negoli vratiti se nakon napornog dana u vlastiti dom i prepustiti se smiraju i udobnosti. I dok nam ljeti “toplina” doma označava mir i okruženje bliskim osobama, nakon 15. kolovoza, ili kako mi to u Međimurju kažemo, nakon Velke meše, Ljetne vrućine počinju se polako povlačiti, a kiše označavaju dolazak jeseni te samim time i sezonu grijanja. Doduše, posljednjih godina taj se datum pomiče i prvu vatru počinjemo paliti tek u rujnu, i to najprije onako stidljivo, samo uvečer kada nije baš ugodno sjediti u debelim vestama ili se pokrivati. Grijanje za nekog znači pritisak gumba na plinsku peć ili plinski bojler, drugima potpalu vatre u pećima na drva ili pelete, dok ima i onih koji posežu i za strujom. Bilo kako bilo, vrijeme je za grijanje i pomoću topline stvoriti udobnost doma. Jer nema ništa ljepšega nego stajati na prozoru tople sobe i promatrati kako vani plešu pahulje snijega nošene oštrim sjevercem. A kako to ostvariti i grijati se a da to izdrži naš kućni budžet, pitanje je na koje ni najpametnije glave današnjice ne znaju odgovor. Stoga, svatko od nas poseže za svojom metodom izračuna, ali i snalaženja. Jedni se povode za jednostavnošću i elegancijom pritiska prsta na gumb plina, dok pak drugi više “uživaju” u pogledu na pravu, živu vatru u otvorenim ili zatvorenim pećima. Jedni plaćaju mjesečne čekove, drugi pak preko ljeta obilaze sajmove, vlastite šume i šumarke i mjere koliko će kupiti i dovesti drva do drvarnica i šupa. Ili pak jednostavno – nabave pelete.
Grijanje – najveća stavka kućnog proračuna
Na sam spomen sezone grijanja svi bismo najradije pobjegli u tamo neku tropsku državu i mirno proveli tih nekoliko zimskih mjeseci koji većinu međimurskih obitelji praktički bace na koljena. Jer, debele minuse treba znati preživjeti.
Grijanje je posebno velika stavka ako su u domu mala djeca ili starije osobe zbog kojih temperatura mora biti i malo viša, a često se peć ne gasi ni noću. Nešto je lakše radnim ljudima koji moraju grijati samo dio dana jer su na poslu, a djeca u školi. Drugim riječima, grijanje ovisi i o broju ukućana i njihovoj strukturu. Isto tako, nije isto treba li zagrijati stan u zgradi ili pak obiteljsku kuću koje kod nas nerijetko nisu kućice, već prave kućerine. Dakle, sve su to faktori koji su presudni za troškove grijanja.
Energetska učinkovitost, tako popularna riječ posljednjih godina, lijepo zvuči, no i ona košta. Nova stolarija, termo ovojnica fasade, izolacija krova, nemoguće je sve to napraviti u jednoj godini. No, ide polako i mnogi još čekaju isplatu investicije. Doduše, računi za plin su se smanjili, a smanjila se i potrošnja drva pa se nekako lakše diše. A ako se još i kombinira drvo i plin, uštede su veće, no malo je više posla i manje komocije.
Svi oni koji su nekad cijelu zimu unosili kante s ugljenom ili drvima u kuću, a iznosili pepeo koji je znao biti po cijelom dvorištu, jedva su dočekali plinofikaciju i mogućnost da se grijanje svede na pritisak gumba. Izbacile su se peći na drva, pospremile sjekire i kante, oprostilo se od farbanja prostorija gotove svake godine, gutanja dima kod južine i prepustilo se komociji gumba. Kratki rukavi, bose noge, prozori otvoreni na kip bila je naša zimska svakodnevica. No, kako to već biva u životu, tek što smo se opustili i zaboravili na “one teške” dane, stigle su nas ponovno teškoće. Pad životnog standarda uzrokovanog niskim plaćama te poskupljenje plina ponovno su narušili našu “toplinu doma”. Pokušava se tome doskočiti famoznom energetskom učinkovitošću pa se stavlja plastična stolarija, zidovi se oblažu knaufom ili stiroporom, krov dobiva toplinsku ovojnicu. Pritom molimo Boga da nam ne ode postojeći protočni bojler jer takvi se više ne proizvode, već oni moderni za koje moramo izdvojiti koju deset tisućicu, a uz to napraviti i preinake na postojećim dimnjacima. A o kojekakvim novim bojlerima već nas danima plaše na sve strane. Stoga skupi pli, kombiniramo s drvom barem u onim manje hladnim mjesecima, a plin koristimo samo primjerice u siječnju i veljači, kad stisnu oni pravi minusi. Sretnici koji kuće grade posljednjih godina, imajući sve to u vidu, sve se više odlučuju i za tzv. niskoenergetske kuće koje su doduše u startu skuplje, ali zato zimski mjeseci u njima i nisu toliko.
I drvo poskupljuje!?
Umjesto mjesečnih čekova za plin za koje nam u siječnju i veljači trebaju hladni oblozi, dio ljudi se jednostavno prebacio na drva bilo da su izbacili peći za plin i griju radijatore na drva ili pak su zatvorili radijatore te sve prepustili jednoj ili više peći. Doduše, današnje peći uz pomoć unutarnjih dimnjaka mogu grijati i cijelu jednu etažu. Naime, postoje pravi “majstori” koji znaju centrirati peć, a dimnjake sprovesti do ostalih prostorija i time stvoriti ugodnu toplinu. Današnje moderne peći omogućavaju čak i pucketanje otvorene vatre kao u pravom kaminu. Ni kamini nisu rijetkost jer se često u našim kućama nađu i po dvije tri spojene prostorije poput kuhinje blagovaonice te dnevne sobe. A ima li išta ljepšega od uživanja u toploj noći uz cjepanice koje veselo gore tako da ni svjetlo nije potrebno, a može se ubaciti i pokoja grančica borovine radi dodatnog mirisa.
Srećom, ugljen više nije u modi pa nema puno pepela ni neugodnog mirisa. S druge strane, ako se peć loži samo na drva, pepeo je dobrodošao i na vrtnim ili cvjetnim gredicama.
Istina, treba se tu malo više potruditi kako bi vatra gorjela non-stop. Treba pripremiti cjepanice ili drva kojih najčešće zna nestati kad je film na televiziji najnapetiji, kad smo pri kraju s čitanjem knjige ili pak kad vani najbolje pada snijeg ili puše jaki vjetar.
Problem s drvom je i taj što su peći obično ugašene kad nikog nema doma ili tijekom noći. I onda svakog jutra ili po dolasku s posla ista priča – hladni dom, hladna peć koju treba najprije očistiti, a potom i naložiti po mogućnosti s pripremljenim drvima od dan prije, kockama za potpalu jer papir, naravno, odvajamo u svom kućnom otpadu. U protivnom, posao traje puno dulje, postaje otežan i mrski i u međuvremenu već pristigli ukućani postaju mrzovoljni. Treba i jedno vrijeme da se vatra razgori i ugodno zagrije sobu ili kuhinju.
Ugljen, koji inače ima puno veću energetsku vrijednost, ali i stvara veće zagađenje zraka i okoliša, srećom više nije u modi pa nema puno pepela ni neugodnog mirisa. S druge strane, ako se peć loži samo na drva, pepeo je dobrodošao i na vrtnim ili cvjetnim gredicama. No, treba reći kako u pećima ne završe samo drva. Naime, rana zimska jutra znaju često biti otežala od crnog dima koji suklja iz pojedinih dimnjaka. O njegovom smradu ne treba posebno ni govoriti. Dovoljno je pogledati snijeg po krovovima i cesti pokriven sađama plastike, gume pa čak i tekstila.
Peleti su po tom pitanju puno bolji jer ne zauzimaju toliki prostor niti pak ih treba piliti, cijepati i “skladati”cijelo ljeto. Minus im je poprilična cijena peći za razliku od tek tisuću do dvije tisuće kuna za obične peći.
Toplina vlastitog doma ovisi i o mogućnostima kućnog budžeta
Postići toplinu vlastitog doma u doslovnom smislu doista ovisi o dosta čimbenika, no očito su financije ono što će na kraju biti odlučujući faktor. Nažalost, u vremenima kada su kod nas energenti ponekad skuplji nego u razvijenim zemljama EU, veliki broj kućanstva itekako mora razmišljati kako dobro ugrijati kuću ili stan kada započne sezona grijanja.
Hoće li se tko odlučiti na veći ulazni trošak, a netko pak na parcijalni, sam će odlučiti sa svojim ukućanima. Lakše je promijeniti stolariju i obnoviti dom pa samim time imati i niže račune za plin. Ako smo i računali na slobodno tržište plinom koje će dolaskom konkurencije smanjiti cijenu plina, ostali smo razočarani jer se barem za sada ništa nije promijenilo. (Vlasta Vugrinec)
Kada je grijanja na drva u pitanju, Međimurci najviše vole agaciju
Prelaskom s plina na grijanje drvima i na tom se tržištu mijenjanja stanje. Naime, ovih dana već je gotovo nemoguće nabaviti agaciju, drvo kojemu su Međimurci najskloniji i najviše ga kupuju. Što po navici što cjenovno jer ne spada ni u najskuplje ni najjeftinije drvo za ogrjev.
– Agacije naprosto nema – govore nam prodavači na čakovečkom sajmu, mahom iz susjedne Koprivničko-križevačke županije koji su i glavni dobavljači drva za Međimurce. I dok se pred koju godinu prostorni metar drva mogao kupiti već i za 200 kuna, cijena je danas gotovo pa duplo viša. Naime, najjeftinija je joha koja stoji 270 kuna za prostorni metar, slijedi agacija za 350 kuna te bukva za 400 kn. Ona pak sitnija drva cijene se po 250 kuna. Naravno, kupljena drva treba još i ispiliti za što prodavači traže još dodatnih 30-40 kn po metru.
Kako su nam rekli, narudžbe im pljušte sa svih strana i jednostavno ne stignu sve isporučiti. Koliko zbog nedostatka drva toliko i zbog nedostatka radne snage.
A da drva i prodavača ima sve manje svjedoče i mirna subotnja i nedjeljna popodneva koja su znali narušavati povici “drva, kupite drva”, ali i sirene kamiona.
Drva za ogrjev kupuje uglavnom “seosko” stanovništvo koje ima kuće s dimnjacima, ali i dvorišta gdje se ona mogu pohraniti. Oni mlađi sami režu i cijepaju što je danas puno lakše jer za cijepanje ne treba nužno sjekira s obzirom na to da se već mogu kupiti i razni cjepači što olakšava posao. Cjepači se mogu čak i posuditi ili iznajmiti.
Ima i sretnika koji imaju vlastite šume pa drva ne moraju kupovati, a još uvijek se čeka famozna brzorastuća paulovnija o kojoj se prije nekoliko godina toliko puno govorilo. Za sada se još uvijek ništa ne čuje niti pak su se pojavile njene cjepanice. (vv, foto: zv)