ŠTO I KAKO KUPUJEMO? Novac curi iz novčanika jer olako posežemo za nečim što košta samo 9,90 ili 99,99 kuna

Kvaliteta ili kvantiteta?
Kvaliteta ili kvantiteta?

Zavirili smo u tekstilni servis Moda koja se već više od 20 godina nalazi u centru Čakovca. Vlasnik Željko Cerovec iz Miklavca poznat je većini građana jer su jakna, suknja ili hlače bar jednom završile u njegovim rukama. Ponukani pitanjem omjera cijene i kvalitete ili kvantitete, odgovor smo potražili kod stručnjaka za tekstil. Priča se, nažalost, poklapa. Građani kupuju robu koja im se na tržištu nudi, većinom napravljena od umjetnih materijala koji imaju kratki rok trajanja. Ako prošetate centrom, većina trgovina okupirana je kineskom robom, a za nešto kvalitetnije se već trebate potruditi. Na rubovima grada, u velikim trgovačkim centrima dogodilo se to, da odete po kruh, a vratite se s tri majice koje imaju super jeftinu cijenu, ali ste već u startu svjesni da će za nekoliko pranja poslužiti kao krpa za pranje poda.

Naš sugovornik Željko pokazao nam je nekolicinu odjevnih predmeta koji se nalaze na policama njegovog servisa.

– Nažalost, činjenica je da primjerice Varteksovi kvalitetni komadi postaju rijetkost. Šivaju se komadi robe od umjetnih materijala koji kvalitetom vuku na papir. Nekad, a i ne tako nedavno, kožne jakne bile su toliko dobre da se isplatilo čak dva puta promijeniti unutarnju postavu. Danas se kupuje roba koja se nosi sezonski, iako je zanimljivo da u našem servisu ima i više posla nego prije – kaže Željko.

To se događa vrlo vjerojatno zbog toga što ipak postoji roba koja se nosi godinama. Ovaj trend kvantitete zaokupio je pogotovo mlađu generaciju, koja je navikla kupovati sezonski i robu baciti, te ponovno kupiti onu jeftiniju – sve kako bi se ostalo u modi.

Kontroliramo li svoje financije ili akcijske prodaje upravljaju nama? Kada se izgubila jasna granica upravljamo li mi svojim novcem ili smo samo robovi svog novca? Više ne rasuđujemo što je vrijedno i što nam je doista potrebno, već se odajemo potrošnji čim nam nešto zarobi pažnju. Ponašamo se kao svraka kad ugleda sjajni predmet. Tako i mi kupujemo jer je nešto baš iznimno povoljno, a ne zato što nam doista treba.

Trgovci trljaju ruke, a marketingaši izmišljaju kako kupcima prodati čim više stvari koje im ne trebaju, kao Eskimima led ili Arapima pijesak. Bez puno nakupljenih stvari koje smo nagomilali tijekom godina zapravo bismo mogli vrlo komotno živjeti.

Ali sakupljački gen u nama je jači, on se u suvremeno doba zove potrošački gen. Trgovci to obilato iskorištavaju. Mi iz tranzicijskih zemalja noviji smo članovi kluba potrošačkog društva i tako su nam skrojili i ponudu, zasipaju nas proizvodima niže kvalitete za istočno tržište, sve od deterdženta, prehrambenih namirnica do obuće odjeće i namještaja ovdje se nudi s proizvodne linije za istočno tržište. Upecali su nas na cjenovnu pristupačnost, kartičnu kupovinu na rate. Na ambalažu koja sugerira da se radi o brendu iste kvalitete. Samo malo kritičniji i zahtjevniji kupac uočit će da mnoge trgovine izgledaju kao odlagališta jeftine robe koja se na drugom kraju svijeta miče s polica, a prodaje nama. Ali ako je cjenovno pristupačno, ljudi se lakše hvataju za novčanike. Prva strada kvaliteta jer kakav novac – takva roba, prema platežnoj moći kupaca. Poznavatelji tržišta dobro su vagnuli našu slabu platežnu moć pa su nas zatrpali i takvom robom.

Evo slikovitog primjera. Ulazim u trgovinu s obućom i pitam drže li i kožnu obuću jer mi ovu plastičnu noga ne podnosi. Mlada prodavačica, odrasla u vrijeme kada je jeftina obuća iz Kine na kontejnere počela stizati u Hrvatsku, pohvali se da je i ona odnedavno otkrila prednost obuće od kvalitetnih materijala pa ju i sama kao kupac bira.

Dakle, što to govori? Da smo cijelu jednu generaciju odgojili za nekvalitetu. Mi koji smo odrasli na manje odjeće i obuće od prirodnih materijala i kvalitetnije domaće proizvodnje koja je u nepovrat propala na ovaj bofl od umjetnih materijala teško se privikavamo.

Ali jeftina obuća od umjetnih materijala može kopirati modne trendove svake sezone. Tako je masama pružen osjećaj da su u trendu.

Nekada se kožna obuća dugo nosila. Postolari su imali puno posla jer se ona redovito popravljala kad se pohabala od nošenja. No sad su gumeni lijevani potplati nepopravljivi. Kad se istroši, obuću možete baciti u kantu za smeće. Nekadašnja kvalitetnija obuća mogla se nasljeđivati. Mlađa braća, a to je žalosniji dio priče, redovito su nasljeđivala obuću starije braće jer je bila izrađena od prirodnih skupljih materijala i nije bila po akcijskim cijenama.

Ista stvar je bila s odjećom koja je bila od pamuka, vune, raznih kvalitetnih štofova svile, kože. Imali smo je puno manje, ali je bila kvalitetnija. Danas takvu kvalitetu i teže nalazite, sve preplavljeno odjećom od poliamida, akrila, viskoze. Navodno se one mekane dekice po bagatelnim cijenama na istoku proizvode od usitnjenih i raščešljanih vlakana plastičnih čaša. Prisjetite se toga kad se za hladnih zimskih večeri zamotate u njih!

I nakon odjeće i obuće koja se puno troši i puno baca i zamjenjuje novom, ni ostale industrije široke potrošnje nisu htjele ostati izvan potrošačke groznice. Tržište je preplavljeno namještajem od mljevenog drva, ljepila i boje. Puno je jeftiniji od onoga od punog drva koji je težak i za premještanje kad se radi generalno čišćenje, a kamoli da ga mijenjate kad vam dosadi. A proizvođači nametanjem novih stilova i boja nameću promjene kako vam kuća ne bi izgledala zastarjelo. No svakome s imalo razuma jasno je koliko mogu izdržati kuhinjski elementi namještaja kupljeni za oko 2000 kuna!

Kućanski aparati su slična priča. Danas su kućišta velikih kućanskih aparata kao što su perilice rublja ili suđa lagane kao riblje konzerve. Pa istini za volju i rađeni su od recikliranih limenki. No to je manje važno. Kućišta su lagana jer aparati moraju biti laki za prenošenje, jer ne traju kao nekada dva desetljeća pa i više. Tada su servisi za kućanske aparate i majstori bili cijela gospodarska branša. Danas kućanski aparati imaju vijek trajanja  garancije, nakon toga ih nema smisla popravljati. Nakon što im garantni rok prođe, prođe i radni vijek aparata. Pitate se gdje završavaju sva ta silna odjeća, obuća, namještaj i kućanski aparati kad ih odbacimo. U reciklažnim dvorištima ili na divljim odlagalištima uz vodotoke ili u šumarcima.

Moglo bi se reći kupujemo smeće i stvaramo smeće, ali u pravilu očekujemo da ga zbrine netko drugi. Odmah mi na pamet padaju oni plastični stolovi i stolci koje je imala baš svaka kuća u svom dvorištu, a koji nakon određenog vremena dobiju ružnu sivu patinu, pogotovo ako su izvorno bili bijele boje. Gdje su svi ti milijuni stolaca i stolova završili i jesmo li se zapitali da smo i mi kupovinom barem jedne takve garniture stola i stolaca osobno doprinijeli zagađenju okoliša.

Nismo, jer u našim glavama zagađuju uvijek drugi, a ne mi. Tradicijski stolci i stolovi od šibe za terase kakve su nekada radili naši košaraši pali su u zaborav, premda su bili ljepši i prihvatljiviji za okoliš od te plastične pomodarije. I tako bismo mogli nabrajati unedogled, kako je kvalitetu zamijenila loša roba, a sve zahvaljujući našoj gladi za posjedovanjem.

Zavirite li u bilo koju tradicijsku kuću namještenu starinskim namještajem, iznenadit ćete se koliko je malo namještaja zapravo trebalo ljudima. S koliko su malo odjeće raspolagali, ali su materijali od kojih je odjeća bila izrađena izdržala desetljeća pa i stoljeća. Čak i dvorci u kojima su živjeli bogataši ne čine nam se privlačnima za život jer kamo bismo smjestili sve svoje stvari u njihove puno manje ormare.

Svaka naša kuća ima raznih jeftinih drangulija za izvoz, a na njih smo dali velike novca. Nismo svjesni kako nam novac curi iz novčanika jer olako posežemo za nečim što koštamo samo 9.90 ili 99,99 kuna. To nas je tisuću puta prevarilo. A naravno da nismo cicije pa da tražimo od blagajnice tu lipu ili deset lipa kojom trgovci ne zaokružuju cijene. Da samo zbrojimo te lipe iznenadili, bismo se koliko smo novaca bacili uz vjetar. 

Pišu: Božena Malekoci Oletić i Dora Vadlja

FOTO: Zlatko Vrzan

Ostavi komentar