To sam iskusila na sebi kada mi je teška bolest uzela supruga Željka. Svaka dobronamjerna riječ i smiješak kad mi je bilo najteže digli su me da mogu krenuti dalje – kazala je naša sugovornica

– Moje prvo najupečatljivije sjećanje na Dan žena koje smo tada više zvali Majčin dan, vezano je za priredbu u prvom razredu osnovne škole, 1968. godine. Bila je to priredba za naše mame, a ja u novoj haljinicu, bijelim štramplicama. Recitiramo svojim mama, čestitamo im, a one dolaze na pozornicu da im uručimo poklon, nešto praktično zamotano u kutiju od cipela. Nije se tada na selu dijelilo cvijeće. U ono vrijeme još su žene kao  moja majka, premda joj je bilo svega 28 godina, nosile marame na glavi jer nisu nikada vodile glavnu riječ. S druge strane, dešavale su se već i male promjene. Recimo, moja teta je krenula na školovanje i postala učiteljica. Imala je svoje ambicije, a i moja baka, odnosno njezina mama ju je u tome podržavala i jako se ponosila njome – kazala je u uvodu u razgovoru o Danu žena naša sugovornica, umirovljenica Štefica Jambrošić iz Gornjeg Kraljevca.

Štefica je u životu kao žena imala puno više uloga nego primjerice njezina majka generaciju prije. Uz ulogu majke i supruge, bila je zaposlena. Preživjela je tešku ozljedu glave zbog koje je umirovljena. Zatim je rano ostala udovica s djecom studentima. Sada pomaže sinu na farmi koza, vodi KUD “Društvo žena Gornji Kraljevec”, aktivistica je u svom mjestu i općini Vratišinec, u župnom Caritasu.

– Kad su moja djeca krenula u školu i kad se slavio Dan žena – majčin dan, više nisam imala taj intenzivni doživljaj za sebe kakav sam imala kada sam ja kao dijete sudjelovala na priredbi za svoju mamu. I moja djeca su me dočekivala na “8. mart” s visibabama, ali nije to više bio onaj intenzivni doživljaj kako sam ga ja doživjela u djetinjstvu sa svojom mamom.

Zajednička kava sa suprugom puno više od bilo kakvog cvijeta ili poklona za “8. mart”

Kad je spoznala što obilježava Dan žena uvijek ga je obilježavala zbog njegova značenja, ne zato da bih na taj dan dobila neki cvijet ili poklon.

– Meni je u tom smislu svaki dan bio “8. mart” jer sam si bila jako dobra s pokojnim suprugom i više mi je značilo zajedničko ispijanje kave, od bilo kakvog buketa na taj dan.

Najljepša nagrada mi je bila također dobra ocjena djece u školi i njihovi mali znakovi pažnje. Jednom mi je kćerka kao osnovnoškolka ispekla malu tortu. Nema veće radosti od toga. Vidim da i ona njeguje tu tradiciju obilježavanja Dana žena jer mi se  njezina kćerka, a moja unučica od šest godina, povjerila da ima svoju “tajnu”. Sprema svoje dječje iznenađenje za svoju mamu. Znači sve ovisi o kućnom odgoju jer ne može škola odgojiti tvoje dijete.

Pitamo je što je za nju najveći uspjeh…

–  Volim sve što radim i onda se za sve nađe vremena – kaže Štefica. – Treba imati tu neku energiju i onda njome ispunjati i druge ljude. Pokretati ih da se uvjere da je društveni angažman dobar. Ne treba težiti tome da budeš svugdje prvi, nego treba dobro organizirati neki posao bilo doma ili u društvu, ali se ne nametati. Da ja nemam 15 žena sa sobom, sama ne bih mogla ništa. A one s druge strane podržavaju mene. Dobro je biti u svim sferama, a ne samo doma, ali naći vrijeme i za duhovno. Ako u nedjelju ne napunim duhovne baterije, cijeli tjedan mi je bez veze. Barem je meni tako, tako sam odgajana i tako sam odgajala i svoju djecu.

Štefica nam je ispričala i kako se nositi s najtežim trenucima životnog gubitka supruga.

– Bila bih puno zadovoljnija da je moj Željko živ. Bio mi je velika životna potpora kao suprug, ali i u radu udruge. Kad sam pala i teško se ozlijedila, nevjerojatno mi je pomagao i digao me iz stanja u kome sam bila. No, njegova bolest koja je potom uslijedila, jako me potresla, dugo nisam mogla među ljude. Ali opet su me digle članice moje udruge i moja djeca uvjeravanjem da svoje aktivnosti moram nastaviti i krenuti dalje. Hrabrila sam se, ako u tom uspijem, znači da me “podržava” i moj Željko. Krenula sam dalje i u svim tim aktivnostima kojima se bavim i one me ispunjavaju.

Zato moja poruka ženama, ali ne sama njima, glasi: Ne zatvarajte se u kuću. Ne mislite samo ne sebe jer je vaša pomoć potrebna i drugima. To sam iskusila na sebi. Nisam molila za financijsku pomoć, ali su me svaka dobronamjerna riječ i smiješak kad mi je bilo najteže digli da mogu krenuti dalje. Potrebno se uključiti u društveno koristan rad i pomagati.

(Božena Malekoci – Oletić)

Ostavi komentar