Jučer je bio početak nove školske godine, a nekima i prvi dan u vrtiću. Hrvatski portali pisali su o problemu asistenata u nastavi, a kao primjer je bio dječak s autizmom koji je ispred škole plakao, jer za njega nema asistenta.
Roditelji dječaka s autizmom: Naše je dijete bez pomoćnika u nastavi potpuno bespomoćno
Nažalost, isti problem imamo i u Međimurskoj županiji. Malena Luka Lehkec iz Pribislavca o kojoj smo ranije pisali jučer je krenula u vrtić. No, zbog nedostatka asistenata, točnije nije joj bio dodijeljen, Luka je danas kod kuće i bit će tako dugo dok se asistent ne pronađe.
Podsjetimo, Lukini mišići od rođenja ne rade što bi trebali. Ne podržavaju ju, osobito u području trupa. Zato su se Lukina leđa iskrivila u skoliozu 45 stupnjeva po Cobbu, kukovi su joj iščašeni i svaki je pokret koji je djetetu prirodan, ona morala naučiti. Tek je s 13 mjeseci mogla sjesti, a propuzala je s 20. Još ne hoda, a hoće li hodati jednako je neizvjesno i nepoznato kao i njezina dijagnoza.
– Ona je 100% invalid, vodi se pod nepokretnu (jer ne hoda), ima sve moguće papire, javljeno je svima kojima se trebalo javiti. I to prošle jeseni. “Zabilježena Vam je, na spisku je, ne brinite.”, rekla mi je gospođa. Razgovarale smo upravo o ovom scenariju – da mi se dijete ne raduje vrtiću, a da onda nema asistenta ili da nema novaca za njega. “Ništa ne brinite.”, rekla mi je gospođa, “Zato mi postojimo.” , Eto, a sad se ne javljaju. Ovakva šikaniranja i ponižavanja su totalno svakodnevna. Mogli su nam reći da neće ništa učiniti. Radili bismo to što radimo trenutno – pronalazili bismo načine sami. Ali bismo ih mi pronašli na vrijeme i imali u pripremi, napisala je na svojem statusu na društvenim mrežama majka Luke Vlatka Lehkec.
– Koliko god bi odgajateljice u vrtiću htjele da Luka dolazi, nema ih dovoljno da paze na toliki broj djece, tako da se one na kraju ni krive ni dužne ispričavaju, poručio je otac Elvis Lehkec.
Otac je na društvenim mrežama podijelio emotivan status u kojem opisuje Lukin prvi dan vrtića, koji donosimo u nastavku:
– Vlatka je ljuta, ja sam tužan, a Luka…eh
Dakle, jučer bio Lukin prvi dan u vrtiću, danas drugi, ali nije…jer nema asistenta za nju.
I ne bi bio nikakav problem, jasno nam je kakvo je stanje s asistentima, al kad 12 mjeseci dogovaraš, rješavaš papirologiju, dobivaš usmene i pismene potvrde da Luku bude čekao asistent kad počne vrtić , kao to je riješena stvar.
I naravno Luka cijelo ljeto sretno i uzbuđeno čeka da krene u vrtić, i dođe u vrtić vidi svoje ime i prezime na klupici, ma sreće nema kraja, al ima, kad se vratiš u realnost i nanovo shvatiš gdje živiš.
Možda smo morali skužiti da bude problema kad smo nazvali par dana prije početka vrtića udrugu zaduženu za asistente koja nam veli da nema ni Lukine prijavnice, a kamoli asistenta, bez ozbira na prijašnju višemjesečnu komunikaciju, da bi se prijavnica nakon pol sata magično našla, al asistent naravno ne.
I uz svu dobru volju teta i ostalih djelatnika u vrtiću Luka ipak ne može dalje.
Ponavljam, da nam je odmah u startu rečeno da su šanse male ili nikakve da Luka dobi asistenta ne bi bilo nikakvog problema, ne bi pripremali Luku za vrtić, ni mi ni tete u vrtiću.
U zadnje 4 godine nikad nisam vidio Luku toliko tužnu i shrvanu kao jučer, baš slomljenu, kao da je prvi put shvatila da je malo drugačija, prvi put osjetila svoja ograničenja, koja njoj do sada nisu predstavljala problem nego ljudima oko nje.
Nikakva medicinska pretraga, ostanak u bolnici, želja za hodanjem il skakanjem kao druga djeca nisu kod nje izazvale toliku tugu kao ovo sranje jučer.
Tako da me nije briga dal je netko nekome rodbina, prijatelj ili prijateljica, kome je koja udruga draga il simpatična, al ovako se igrati s dječjim osjećajima, to je u najmanju ruku okrutno, bezobrazno i jednostavno zločesto, napisao je Lukin otac Elvis.
