Djeca u dobi od jedne do dvije godine spavaju 12 do 16 sati dnevno, a djeca u dobi od tri do pet godina spavaju od 8 do 14 sati dnevno. Noću spavaju u prosjeku do 12 sati, bez buđenja, a danju spavaju kratko u 1 ili 2 navrata – ovisno o dobi.
Noćni strah nastupa u prvoj trećini noći. Dijete se naglo budi iz sna, ustaje ili sjedne u krevetu, otvorenih očiju gleda u određenom pravcu, uznemireno je i počinje vrištati. Važno je da roditelji ostanu smireni i pokušaju zagrliti dijete, da ono osjeti umirujući dodir, nije ga potrebno razbuđivati.
Spavanje je biološko stanje svih kompleksnijih živih bića u kojem se organizam, osobito mozak, odmara i obnavlja. Tijekom spavanja mišići se opuštaju, smanjena je mogućnost odgovora na vanjska zbivanja, pada krvni tlak, usporava se srčani rad, krvotok, disanje i metabolizam. Smatra se da spavanje podupire sposobnost mozga za obradu informacija. Spavanje je ritmički organizirano, u ciklusima koji se izmjenjuju tijekom noći, sastoji se od REM spavanja i non-REM spavanja. Smatra se da NREM spavanje ima opuštajuću i obnavljajuću funkciju, moždana aktivnost je snižena, za razliku od REM spavanja, kada je moždana aktivnost povećana. REM faza spavanja ima ulogu u utvrđivanju i integriranju pamćenja te razvoja središnjeg živčanog sustava.
Već u novorođenačkoj dobi potreba za snom kreće se u vrlo širokom rasponu, do čak 20 sati na dan, a san može trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati. Za razliku od novorođenčadi i mlađe dojenčadi, djeca predškolske dobi trebaju imati utvrđen obrazac spavanja, s karakteristikama spavanja sličnim odraslima.
Djeca u dobi od jedne do dvije godine spavaju 12 do 16 sati dnevno, a djeca u dobi od tri do pet godina spavaju od 8 do 14 sati dnevno. Noću spavaju u prosjeku do 12 sati, bez buđenja, a danju spavaju kratko u 1 ili 2 navrata – ovisno o dobi.
Potreba za duljinom spavanja opada s dobi, a kvaliteta spavanja često ovisi o dnevnim aktivnostima, ponekad i o temperamentu djeteta.
Adekvatno spavanje u djece osnovni je preduvjet za normalan rast i razvoj djeteta, dobrobit majke i obitelji, značajan prediktor zdravlja u odrasloj dobi.
Poremećaji spavanja kod djece
Svi poremećaji spavanja su vezani uz određenu razvojnu dob djeteta i obično prestaju kako dijete bude starije. Javljaju se češće u nepovoljnim okolišnim uvjetima, u obiteljima s poremećenim odnosima roditelja, kod preseljenja, rođenja mlađeg djeteta, promjeni kreveta, promjeni dnevnog ritma, izloženosti neprikladnog sadržaja na televiziji ili mobilnom telefonu. Češći su kod djece s neurološkim rizicima, kod djece s poremećajem iz autističnim spektra, kod djece s akutnim ili kroničnim bolestima, poremećajima prehrane i sl.
Unatoč visokoj učestalosti javljanja (gotovo kod trećine djece) poremećaji spavanja nisu opasni za dijete, neugodniji su roditeljima. Brojne su vrste poremećaja spavanja, neki su češći u djece, neki u odraslih. Dijele se u dvije velike grupe. U prvoj grupi su tzv. disomnije, to su poremećaji vezan uz duljinu, kvalitetu ili vrijeme spavanja.
U drugoj grupi su parasomnije, to su raznolika događanja tijekom spavanja: noćni strahovi, noćne more, škripanje zubima – bruksizam, pričanje u snu, mjesečarenje, enureza ili noćno mokrenje i mnogi drugi.
U prvoj grupi poremećaja spavanja (disomnije) su poteškoće usnivanja, odgađanje spavanja, strah od spavanja i neadekvatne navike spavanja. Prava nesanica je rijetka u manje djece, češća je u adolescenata i odraslih.
Druga grupa poremećaja spavanja (parasomnije) dijele se na poremećaje vezane uz određene stadije spavanja. U sporim stadijima spavanja (non REM) javljaju se noćni strahovi, mjesečarenje i enureza – mokrenje u spavanju, a u REM stadiju javljaju se npr. noćne more, mjesečarenje i drugo.
Poremećaj ritmičkih pokreta ili motoričke stereotipije (ponavljajući jednoliki pokreti) pojavljuju se od 4. – 6. mjeseca i obično prestaju do četvrte godine, rijetko se zadržavaju u odrasloj dobi. Aktivnosti tipa njihanja ili udaranja glavom te njihanja cijelog tijela događaju se obično neposredno prije uspavljivanja ili tijekom non-REM spavanja, mogu se javiti i kratkotrajni trzaji rukama ili nogama – mioklonizmi prilikom uspavljivanja. To su najčešće bezazlena, prolazna događanja prije spavanja. Potrebno je osigurati uvjete da se dijete ne može ozlijediti u krevetu, nježno ga zagrliti ili možda pustiti laganu glazbu pravilnog ritma.
Poteškoće usnivanja i strah od spavanja javljaju se u drugoj godini. Tada se javljaju i drugi razvojni strahovi (od nepoznatih osoba, od odvajanja, od mraka…). Odlazak u krevet dijete doživljava kao odvajanja od roditelja uslijed čega se javlja separacijska tjeskoba koju dodatno može otežati i roditeljska zabrinutost ili osjećaj krivnje zbog odvajanje od djeteta. To se danas češće javlja zbog sve većeg izbivanja roditelja iz kuće i kraćeg vremena provedenog s djetetom. Dijete zbog toga teže usniva, nosi ga se, ljulja, pjeva mu se, a na prestanak ovih radnji snažno protestira.
Starija djeca odlaze roditeljima u krevet, igraju se po noći kao da je dan, gledaju televizor ili ekran mobilnog telefona, traže čitanje i sl.
Buđenja uz konfuziju javljaju se obično već u dojenačkoj dobi, spontano prestanu do 5. godine. Otprilike 2 do 3 sata nakon usnivanja dijete se naglo probudi iz sna, sjedi u krevetu, djeluje zbunjeno, može plakati, čak i govoriti u snu, ponekad se ne želi dati zagrliti. Cijela epizoda traje od 5 do 30 minuta nakon čega dijete zaspi i sljedeće jutro se ne sjeća događaja. Ponekad epizode nalikuju noćnim strahovima, no obično nema ubrzanog disanja, znojenja ili lupanja srca.
Noćni strahovi počinju se javljati nakon navršenih 18 mjeseci, najčešći su od 4. do 12. godine kada uglavnom prestaju. Noćni strah nastupa u prvoj trećini noći. Dijete se naglo budi iz sna, ustaje ili sjedne u krevetu, otvorenih očiju gleda u određenom pravcu, uznemireno je i počinje vrištati. Može imati ubrzan ritam disanja ili otkucaje srca, znoji se, tresu mu se ruke, ima zacrvenjeno lice. Dijete čak može odbijati da ga se zagrli ili utješi. Važno je da roditelji ostanu smireni i pokušaju zagrliti dijete, da ono osjeti umirujući dodir, nije ga potrebno razbuđivati. Može se dati djetetu omiljena igračka u ruke ili položiti je pored djeteta. Dijete se po buđenju ne sjeća tih događaja.
Noćne more ili “ružni snovi” javljaju se od 3. do 6. godina starosti djeteta, u barem 50 % djece, barem jednom, obično ujutro prije buđenja. Noćna mora je san koji uzrokuje veliki strah, osjećaj boli ili patnje i budi spavača. Ovi snovi mogu biti vezani uz neki fizički uzrok (npr. bolest s povišenom temperaturom ili neka tjelesna ozljeda) ili psihički stres u životu djeteta, no mogu se pojavljivati i bez jasnog uzroka. Dijete se budi jako uznemireno i nije u stanju odmah se vratiti na spavanje. Potrebno je dijete utješiti, upaliti lampicu, dati omiljenu igračku, naravno, uz topli zagrljaj. Dijete će se ponekad prisjetiti dijelova noćne more i ako se one ponavljaju može se tijekom dana i porazgovarati s djetetom o tome.
Noćni strah javlja se na početku ciklusa spavanja (non REM stadij), a noćna mora pri kraju (REM stadij). Kod noćnog straha dijete se ne razbuđuje potpuno, dok se nakon noćne more samo probudi.
Mjesečarenje se javlja između 8. – 12. godine
Mjesečarenje ili hodanje u snu je složeni poremećaj spavanja koji se javlja u ranoj školskoj dobi, najčešće od 8. – 12. godini no može se javiti i ranije i perzistirati u odraslu dob.
Dijete ustane iz kreveta i krene polako hodati s otvorenim očima, ponekad se javljaju uznemirenija ponašanja kao što su trčanje, skakanje ili neka druga neprikladna ponašanja kao na primjer mokrenje u ormar i sl.
Stanje svijesti je suženo, dijete može čak i odgovarati na pitanja, ali nije budno i ujutro se najčešće ne sjeća događaja. Epizode obično spontano završavaju buđenjem djeteta, ono se samo vrati u krevet bez incidenta i nastavi spavati.
Važno je pratiti dijete kako mu se ne bi nešto dogodilo, kako se ne bi ozlijedilo prilikom pada ili udarca i tihim glasom ga uputiti natrag u sobu. Ako je dijete već hodalo u snu, potrebno je osigurati sigurne uvjete u kući i tako izbjegnuti neželjene događaje.
Ako su gore navedeni problemi učestaliji i dugotrajniji, traju duže od 3 mjeseca i dovode do poteškoća u svakodnevnom funkcioniranju djeteta ili do zabrinutosti roditelja, potrebno je potražiti stručnu pomoć (pedijatar, neuropedijatar, dječji psihijatar ili dječji psiholog).
Poremećaj spavanja i mogućnosti liječenja
S obzirom na to da su poremećaji spavanja mnogobrojni i vrlo različiti, za uspješan tretman potrebno je najprije postaviti točnu dijagnozu poremećaja. U postavljanju dijagnoze bitan je razgovor s roditeljima koji se vodi u pogledu učestalosti, vrsti i trajanju noćnih događanja.
Roditeljima se savjetuje da snime video događaja tijekom spavanja, a može se voditi i dnevnik spavanja. Potrebno je učiniti neurološki pregled djeteta uz procjenu neurorazvoja. U sklopu obrade, prema potrebi,liječnik može uputiti dijete na EEG snimanje u budnosti i spavanju, kojim se može razlikovati bezazlena noćna događanja od epileptičkih napadaja, a može se učiniti i polisomnografsko EEG snimanje.
Tom pretragom se dobiva uvid u funkcioniranje djeteta tijekom spavanja, mogu se odrediti stadiji spavanja i može se dijagnosticirati apneja – nemogućnosti disanja pri spavanju. Prekid disanja od desetak sekundi je uobičajen i ne smatra se poremećajem. Većina poremećaja može se uspješno tretirati pravilnim postupcima roditelja ili promjenom okolinskih uvjeta, a mnoge poremećaje djeca jednostavno “prerastu”.
Liječenje lijekovima uglavnom nije potrebno. Kod djece koja imaju druge zdravstvene probleme, liječi se osnovna bolest te se time obično poboljšava i poremećaj spavanja.
Noćne more i strahovi
Strahovi mogu biti izazvani vanjskim okolnostima koje se mogu otkloniti (stavljati dijete na spavanje uvijek u određeno vrijeme, izbjegavati da bude preumorno), potrebno je izbjegavati neke situacije koje dijete mogu dodatno uplašiti, izbjegavati da dijete bez nadzora gleda televiziju ili se uspavljuje pomoću mobilnog telefona. Gledanje televizije ili ekran mobilnog telefona neposredno prije spavanja povezano je s odbijanjem odlaska u krevet, teškoćama usnivanja, anksioznošću prije spavanja te s manjom ukupnom količinom sna.
Nepravilnosti sna, poznato je, povezane su s čestim promjenama raspoloženja, problemima u ponašanju, a mogu utjecati i na djetetovu sposobnost učenja u školi.
Osnovni preduvjet za zdrav san je da se dijete osjeća sigurno i zaštićeno. Djeca u svima aktivnostima trebaju određene i sigurne granice da bi na taj način postupno izgradili svoje samopouzdanje. To se očekuje da im pruže roditelji ili osoba koja skrbi za dijete veći dio dana, spavanje je samo dio toga. Tijekom dana trebalo bi se baviti sa svojom djecom i držati ih fizički aktivnima, a kako se približava noć, atmosfera oko djeteta trebala bi biti tiša, mirnija.
Vrijeme polaska na spavanje svaki dan treba biti približno isto, a soba u kojoj dijete spava tiha, zatamnjena i bez vanjske buke, kako se djetetov san ne bi prekidao. U mlađoj dobi pri usnivanju mogu pomoći određeni predmet sigurnosti – prijelazni objekti kao što su dekice ili plišane igračke. Poželjno je prakticirati neku rutinu prije spavanja koja se odvija u sobi u kojoj dijete spava (čitanje priče, pjevanje, slušanje glazbe i sl.).
