15 C
Čakovec
Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Oni su za jačanje duha i tijela odabrali nordijsko hodanje!

Starenje je prirodno, nije bolest niti neko izvanredno stanje. Svaki čovjek je spoj duha i tijela pa stanje duha prati i stanje tijela. Poznato je da stanje duha i emocija koja proživljavate snažno utječe na stanje vašeg tijela. Koliko ste puta primijetili da se ljudi klonula duha prepoznaju po klonulom tijelu.

Imali smo sreću upoznati grupu ljudi koji su za jačanje duha i tijela odabrali nordijsko hodanje. Njima je to više od tjelesne aktivnosti. To je izlaz iz četiri zatvorena zida. Stanje duha koji se ne predaje pred osamljenošću, gubitkom partnera, samoćom. Oni slave život i dokazuju da ni jedno životno doba nije isključeno iz upoznavanja s novim ljudima. Čovjek je društveno biće i uvijek traži blizinu drugih ljudi.

Svakog utorka u Čakovcu se okuplja grupa koja se bavi nordijskim hodanjem, različite umirovljeničke dobi. Okupe se u devet sati u Perivoju Zrinskih odakle kreće tura hodanja. Prije hodanja razgibaju se prikladnim vježbama uz pomoć sestre Marije iz Zavoda za javno zdravstvo Međimurske županije koji je i pokrenulo ovu aktivnost i nakon toga krenu u šetnju dugu oko pet kilometara sa štapovima za hodanje. Štapovi služe tome da razgibaju sve mišiće u tijelu. Nakon jednosatne šetnje, slijedi nastavak druženja. Sjednu na neku od gradskih terasa da popiju zajedničku kavicu i nastave druženje i razgovore koje su vodili i tijekom hodanja.

Odlučili smo ih upoznati ovaj utorak kako bismo njihovim iskustvima potaknuli još nekoga da izađe iz svoje izolacije i pronađe novo društvo i novi smisao.

Grupa nordijskog hodanja formirala se 2015. godine, ispričala nam je Franciska Ćetković, koja se zajedno sa suprugom Vladimirom bavi nordijskim hodanjem i koja je bila naša veza s grupom. Donosimo nekoliko iskustava članova grupe.

Marija Aleksić je po godinama najstarija članica u grupi, ali njezin živahni duh briše te godine. – U grupu nordijskog hodanja uključila sam se na prijedlog doktorice iz Zavoda za javno zdravstvo. U mirovini sam već dugo pa mi druženje dobro dođe. Preporučila bih i drugima da se uključe. Nisam poznavala većinu ljudi iz grupe, nego sam ih tu upoznala. Jedni su komunikativniji, drugi su manje. Ima nas različitih, ali se uglavnom slažemo.

Hodanjem se sve promijenilo nabolje

Otkad sam krenula na hodanje, sve se promijenilo nabolje. Recimo, moja susjeda je danas rekla ne idemo, što će nam to, a sad nakon prohodne ture si drugi čovjek. Moja poruka je da se samo treba pokrenuti. Najgore je izolirati se. Tu smo se našli, a ovako bismo se izgubili. Sama sam već 11 godina otkako je suprug umro. Osim toga, pjevam i u Pjevačkom zboru umirovljenika, u planinarima sam, s penzionerima idem na razne aktivnosti, ljetovanje.

Mlađi ljudi se boje starosti, Mariju smo upitali ima li razloga za to. – Ne, ja se ne bojim starosti, nego se njome ponosim. Sa starošću se treba ponositi, a ne sramiti. Svaka borica ti je na čast, a ne na sramotu. To treba doživjeti i proživjeti. I boriti se sam sa sobom, to ti je jedino zdravlje. A ne kukati, već vjerovati u ono što ulazimo i gdje jesmo.

Ljepota života je u zdravlju, upornosti i radu. Bez rada si nitko i ništa, u granicama koliko možeš. Dok god možeš, do zadnjega se treba boriti jer život je borba i to je to – kazala nam je Marija kojoj treba vjerovati zbog životnog iskustva koje je iza nje.

Ana Vlah-Siladi ispričala nam je da je s nordijskim hodanjem počela još nekada kod prof. Dragića. – Najčešće hodam sama, ali sada se utorkom pridružujem i grupi. Nisam im se pridružila radi zdravstvenih problema, već zato što mi odgovara druženje, a pogotovo ovaj drugi uz kavu. Kao i Marija, većinu ljudi upoznala je dolaskom u grupu gdje su članovi grupe i međusobno sprijateljili. Poznato je da se umirovljenici rado druže, kazala je Ana. A zašto je tome tako, teško je reći. Ana kaže da je sada daleko aktivnija, ali da je mogla biti aktivnija i prije, ali kao i mnogim drugim zaposlenim ljudima najčešći je razlog da ti se ne da nakon što dođeš s posla i obaviš svašta doma.

U ovoj životnoj dobi kao da smo puni elana, kaže Ana. – To je sigurno i zbog toga što čovjek tada odluči više vremena posvetiti sebi. Dođe do spoznaje da je sam sebi najbitniji. No treba doći u tu fazu da počneš voditi računa o sebi. Svi manje-više imamo neke zdravstvene probleme, ali to probaš riješiti na najbolji mogući način, ali nisi toliko opterećen sa zdravljem ako si aktivan na drugim područjima. Treba se pokrenuti. I sama sam dosta kolegica pozvala da dođu i pridruže nam se. Uvjeravam ih da je dobro pokrenuti se. A najvažnija mi je ova kavica poslije ture hodanja. Užitak, zadovoljstvo i druženje, to je najljepši dio ture utorkom.

Veronika Levačić je u grupu nordijskog hodanja došla na preporuku liječnice nakon povratka iz Krapinskih toplica.

– Ovo je iznimno korisno za zdravlje, ali osim toga ovdje nalazim društvo i druženje i zato svaki utorak dolazim s veseljem, premda ni ja nisam poznavala većinu ljudi iz grupe. To su novi ljudi, ali sam jako sretna kada dođem. Osjećam se puno bolje i cijeli organizam se na neki način pokrene pa bih preporučila svakome tko može neka nam se pridruži. Hoda se kako tko može, sporije ili brže, uopće nije važno, samo neka se kreće. Hodanje sa štapovima je drugačiji način hodanja od običnog jer se tako cijelo tijelo razgiba.

Umirovljenici bi trebali imati kvalitetniju potporu društva

Franciska Ćetković, koja nas je upoznala s grupom nordijskog hodanja, ispričala nam je i koliko je važna ta socijalna dimenzija druženja.

– Postoji niz potreba koje su važne umirovljenicima i starijim osobama u kojima bi im trebalo pružiti potporu. U Čakovcu im nedostaje prostor u koji bi mogli doći prihvatiti i tražiti savjete za niz naizgled banalnih životnih stvari, a njima ponekad nerješivih, gdje bi znali da mogu doći i pitati što kada im zakaže mobitel, da im netko pokaže kako se ispunjavaju računi, razni obrasci koji su novi i slično. Umirovljenici se danas okupljaju po terasama i kafićima, ali bilo bi jako važno da postoji neko mjesto kamo bi mogli dolaziti po praktične životne savjete. Vidjela sam masu starijih ljudi koji odustanu u pošti i okrenu se neobavljena posla jer nisu u stanju pratiti proceduru na redomatu ili zbog toga što slabije vide ili čuju. Ima puno područja gdje bi im trebalo pomoći da se ne osjećaju izolirani. Mi ovdje u grupi se krećemo i družimo, ali što je s našim sugrađanima koji su teško pokretni ili nepokretni koji ne mogu van i ostavljeni su u četiri zida. I o njima bi trebalo voditi računa. Tu je puno prostora za osmišljavanje programa i rad volontera koji bi ih odlazili posjećivati kako bi iz istrgnuli iz socijalne izolacije. Božena Malekoci – Oletić

 

 

 

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE