U Čakovcu je održana tribina “Organiziranjem do boljih radnih uvjeta” na kojoj je bilo riječi o metodama borbe i mogućnostima organiziranja u tekstilnoj i kožarskoj industriji. Udruga Zora donosi izvješće o tribini te ga prenosimo u cijelosti:
“U subotu 21. rujna u čakovečkoj dvorani SCHEIER održana je tribina o metodama borbe i mogućnostima organiziranja u tekstilnoj i kožarskoj industriji pod nazivom “Organiziranjem do boljih radnih uvjeta”. Tribinu su povodom Nacionalnoga dana borbe protiv nasilja nad ženama zajednički organizirali udruga ZORA iz Čakovca i Hrvatski centar za radničku solidarnost (HCRS). Govornici na tribini bili su Ana Vragolović iz HCRS-a, zatim Kata Šečić, bivša radnica Domaće tvornice rublja (DTR), te Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata. Tribinu je moderirao Zlatan Topalović s Radničkog portala.
Ove industrijske grane danas obilježava niska cijena rada, uz česta kršenja radničkih prava i zastrašivanja, a u bliskoj povijesti bilo je i pljački radničke klase od strane zemljišnih spekulanata.
Ana Vragolović govorila je o uvjetima rada i akcijama u tekstilnoj industriji. Govorila je o brojnim kršenjima radničkih prava o kojima se pisalo na Radničkom portalu, posebno se osvrnuvši na BOXMARK i OLIMPIAS TEKSTIL (koji proizvodi za BENETTON). U nastavku je govorila o štrajkovima u industriji. Jedan tip su “divlji” štrajkovi, poput slučaja kad su prošle godine u Boxmarku u Slavonskom Brodu radnici na par sati zaustavili strojeve, ili štrajka u INKOP-U 2016. gdje je sindikat savjetovao radnicima da povuku poteze kojima će zapravo sebi štetiti. Divlji štrajkovi su kratkotrajni i neuspješni jer nisu organizirani. Drugi tip su štrajkovi koji su se događali u tvornicama u kojima su već počele kasniti plaće, što je jasan znak da stanje u firmi nije dobro, a zbog toga što se u borbu krenulo kasno teško je nešto postići. Radnici se moraju organizirati i pod vodstvom iskusnog borbenog sindikata tražiti svoja prava.
Izlaganje je zaključila s tri uspješna primjera radničkih borbi: slučaj tekstilne tvornice u OSIJEKU, slučaj požeške ORLJAVE i akciju u tvornici NAPRIJED u ZAGREBU.
Kata Šečić u DTR-u je radila od svoje 18. godine, a ukupno je radila 39 godina. Ta tvornica danas je zatvorena. Govorila je o povijesti DTR-a, kao i o štrajku 2013. godine. Bili su jedna od najmodernijih tvornica u Jugoslaviji. Sve to vrijeme, od početka rada tvornice, radnici su stalno bili sindikalno organizirani. Nakon prvog kruga privatizacije, radnici su bili većinski vlasnici. Drugi krug privatizacije dolazi 2002. kada stupaju novi vlasnici (CEUFIN BROKERS) i izvlačenje novca od strane direktora i otpuštanje radnika. Do 2006. broj radnika se prepolovio. Na kraju je firma preseljena u novosklepanu tvornicu u BRCKOVLJANIMA, oko 20 km od Zagreba gdje je loša poslovna politika došla na vidjelo. Nazvala je sve to “sistematskim uništavanjem DTR-a”. Počele su kasniti plaće, nisu se isplaćivala prava iz Kolektivnog ugovora, a na kraju je došlo i do preskakanja isplate plaća. Organiziran je referendum na kojem se 98 posto radnika izjasnilo za štrajk.
Štrajk je počeo u svibnju 2013. Radnice su svakodnevno dolazile na glavni trg u Zagrebu, kako bi bile viđene, jer su znale da neće ništa postići ako ostanu u Brckovljanima. Njih sedamdesetak je prosvjedovalo u centru Zagreba i ispred DTR-ovih dućana, a desetak ih je čuvalo pogon, kako im se ne bi dogodilo ono što se dogodilo radnicama Kamenskog – da bez njihova znanja odvezu strojeve iz pogona. Istaknula je i podršku studenata u Zagrebu. Kao zahvalu za podršku koju su dobili, radnici DTR-a darovali su krv u PETROVOJ. Nakon dva mjeseca štrajka isplaćene su dvije zaostale plaće, a za isplate ostalih postignut je dogovor. Međutim, nakon povratka u pogon počinju stizati otkazi, i to u grupama po 19 radnika da bi se izbjegao program zbrinjavanja. Sve je završilo u veljači 2017. prestankom proizvodnje i odlaskom radnika na burzu, a otpremnine, iako mizerne (25.000 kn), još nisu isplaćene manjem broju radnica.
Posljednji je govorio predsjednik Novog sindikata Mario Iveković, s akcentom kako se ovakve stvari mogu spriječiti. Na početku je rekao da su do 1990-ih tekstilne tvornice odlično poslovale, ali onda se dogodio dolazak pljačkaša – ne da bi proizvodili, već da bi se upisali u vlasništvo nekretnina. Danas tekstilna industrija ima drugačiji problem, a to je da brendovi diktiraju niske cijene rada, što je globalni problem. Novi sindikat je u prethodne tri godine organizirao nekoliko štrajkova koji su završili potpisivanjem Kolektivnih ugovora. Osim toga, u nekim firmama kolektivne uspijevaju usuglasiti i bez štrajka. Prema tome, ipak ima prostora za djelovanje sindikata; istaknuo je primjere nedavnog uspješnog štrajka u LEISTRITZU, kao i primjer štrajka radnika STUDENTSKOG CENTRA.
Iveković smatra da je zadnjih godina bitnu i veliku promjenu donio i odlazak mladih u inozemstvo – primjerice, vlasnici Leistritza pristali su na uvjete radnika jer su se bojali da će svi otići i da više neće imati tko raditi. Odlazak radnika u inozemstvo ima efekt da je radnik postao deficitarna roba i da se na osnovu toga radnici mogu izboriti za bolje uvjete. Ali, sindikati to trebaju znati iskoristiti.
