Međimurski zet Kazo plemenske probleme u rodnom Kamerunu rješava putem mobitela

Casimir Rodriguez Nomo Nemi Kazo Foto: Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL
Casimir Rodriguez Nomo Nemi Kazo, Foto: Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL

Moderan je plemenski poglavica taj Kazo. On probleme u svom rodnom selu Ovoabangu u Kamerunu rješava preko WhatsAppa i Messengera, sjedeći na mekom trosjedu u kući u 7000 kilometara udaljenom selu Nedelišću u Međimurju.

Casimir Rodriguez Nomo Nemi (35), poznat i po nadimku Kazo, Kamerunac koji se prije 14 godina doselio u Hrvatsku. Doveo ga je nogomet, piše večernji.hr. S reprezentacijom je došao odigrati utakmicu u Zagrebu i ostao zajedno s nekoliko suigrača. Počeo je u velikogoričkom Udarniku, no nešto se zakompliciralo se s dozvolama, on i trojica sunarodnjaka završili su na tri mjeseca u prihvatnom centru Ježevo, a sud je naredio da ih treba deportirati odakle su i došli. Prijatelji su se, jedan po jedan, vratili u Kamerun, no Casimir je ostao u Hrvatskoj. Prihvatila ga je obitelj Oljača iz Velike Gorice koja mu je dvije godine osiguravala stan i hranu. Gospođu Đurđu Oljača zato i zove svojom “bijelom mamom”. Prihvatila ga je kao još jednog sina.

– U Zagrebu sam 2004. upoznao suprugu Gordanu koja je ondje studirala na Kineziološkom fakultetu. Zapazila me i pozvala na kavu, i od te kave smo zajedno. Već 2005. smo se i vjenčali u matičnom uredu u njezinu rodnom Nedelišću i dobili kćer Larisu. Pet godina poslije stigao je i sin Paolo – kaže Casimir, koji dolazi iz brojne obitelji.

U Kamerunu je ostavio šestero sestara i braće, oca Josepha i majku Onorin. Kuća je stalno bila puna. Otac, financijski inspektor, bavio se politikom, obavljao je više funkcija, a jedan je mandat čak odsjedio u parlamentu. – Mama je bila s nama kod kuće jer nije moglo biti drukčije – dodaje. Kazo radi kao zavarivač u tvrtki Centrometal u Macincu.

Kazo odlično govori hrvatski, nije ga bilo lako svladati, ali uporno je učio riječi i padeže.

Baš je počeo pričati o tome kako voli učiti i kako je položio tečaj za nogometnog suca, kad ga je prekinuo zvuk mobitela. WhatsApp. Pišu mu iz njegova sela, stotinjak kilometara udaljenog od Yaoundéa, glavnog grada Kameruna. Sedamdesetak mještana izabralo ga je za poglavicu, odajući time počast i njegovoj obitelji.

Na pitanja o životu u Africi rado odgovara. Ponosan je na svoju domovinu.

Vrlo je zadovoljan životom u Hrvatskoj. Skoro svi prijatelji otišli su u Njemačku, no on ostaje.

Casimir se na razgovoru pojavio u dresu kamerunske reprezentacije.

– Volim nogomet koji me i doveo u Hrvatsku, pružio mi život i omogućio da vidim svijet, od Nizozemske do Španjolske. Pomogao mi je u disciplini. Ne smiješ psovati na terenu jer znaš da ćeš dobiti karton, ako zakasniš na trening, dobit ćeš kaznu. To učim i djecu, a i kao nogometni sudac igračima govorim da mi ne psuju majku jer ih ionako neće čuti jer je 7000 kilometara daleko – smije se.
Otkako je dvaput operirao koljeno, ne igra za seniore, nego za veterane.

U Kamerun putuje svakih godinu i pol do dvije. Bio je dolje prošlog prosinca i siječnja. Idući put u njegov će rodni kraj sredinom 2019. otputovati cijela njegova obitelj i skupina prijatelja. – Idemo na Afrički kup koji od 15. lipnja do 15. srpnja organizira Kamerun. Na popisu nas je zasad dvadesetak. Nećemo samo pratiti utakmice, želim ih upoznati sa svojom domovinom i svojim plemenom.

Ostavi komentar