5 C
Čakovec
Utorak, 19 ožujka, 2024

MEĐIMUREC OD FORMATA Josip Ceilinger iz Nedelišća: Čovjek koji iza sebe ima stotine poslova i hobija!

On je zaštitar prirode, pčelar, ribič, lovac, vrtlar, gljivar, sakupljač ljekovitog bilja, ali i čovjek koji je osnovao i dao ime ekološkoj udruzi Platana, čovjek čije je ime nepovratno vezano uz nadaleko poznatu nedelišćansku smotru “Međimurska popevka”. Bio je i nogometaš, glumio je u dramskoj sekciji Ogranka seljačke sloge Nedelišće i jedan je od rijetkih prometnika bivše Jugoslavije koji se može ‘pohvaliti’ kako je, van protokola, zaustavio Titov Plavi vlak na ulaznom signalu (otvorena pruga) u Čakovcu. Bio je kako se to nekada zvalo “društveno-politički” aktiva

Jednom riječju, on je Josip Ceilinger iz Nedelišća, danas umirovljenik koji je i dalje aktivan u svom rodnom kraju te uživa sa suprugom Katicom u obiteljskom okruženju sa sinom Tomislavom i kćerkom Ivanom i četvoricom unuka Ivanom Karlom, Lukom, Noom i Davidom.

Nema te travke, cvijeta ni gljive, cvrkut ptice, ali ni gnijezda te traga životinje u šumi Čep, koji je bio nepoznat Josipu. Znao je svaku stazu i puteljak šume, svaki skriveni kutak u kojem rastu najljepši primjerci gljiva, granu na kojoj ptice svijaju svoja gnijezda, rijetku životinjicu poput jelenka koji obitava u tom, još uvijek koliko-toliko netaknutom šumskom kutku Međimurja. A kako i ne bi sve to znao, kad je daleke 1946. godine započeo svoj život usred te ljepote, u obiteljskoj kući, tzv. željezničkoj stražari 37 (vahta) u šumi Čep.

Radi se o tipu kuća u kojima su u ono doba, stanovali tzv. ophodari pruge odnosno ljudi koji su brinuli o sigurnosti na željezničkoj pruzi. Dok je s jedne strane živio u netaknutoj prirodi, samo 6 metara od njegovog kreveta prolazila je pruga kojom su svakodnevno tutnjali vlakovi.

– Čovjek se s vremenom privikne na takav život i naprosto ogugla na tutnjavu vlaka, sa smiješkom nas upoznaje Josip sa svojim životom. U toj sam kući živio 17 godina, bez struje, do odlaska u srednju školu u Zagreb. Ne sjećam se da sam koji dan izostao iz škole, a išao sam prvo u Područnu školu Pušćine prve četiri godine, a zatim u čakovečku Prvu osnovnu školu. Zimi kad je napadao snijeg, otac je zapregnuo kravicu, koja nas je inače hranila i njome raščistio put kroz šumu do škole u Pušćinama.

Srednjoškolac koji je svake godine upisivao drugu školu, najprije učiteljsku, drugi razred krenuo je u tek otvorenu čakovečku gimnaziju u starom gradu da bi treći razred pohađao u srednjoj željezničkoj školi u Zagrebu. S nepunih 17 godina, zasnovao je i svoj prvi radni odnos u Čakovcu. Punih 15 godina, nosio je crvenu željezničarsku kapu kako na kolodvoru u Čakovcu tako i Varaždinu.

Onda su se prilike promijenile te se 1979. godine kao aktivist u društveno-političkom životu zapošljava kao referent za mjesne zajednice u tadašnjoj Općini Čakovec.

– Tada je to bilo za cijelo Međimurje i bio sam praktički servis za sve mjesne zajednice i njihove predsjednike. Pomagao sam im oko organizacije referenduma i svega onoga što je bilo u njihovom opisu posla. Onda su postojale 93 mjesne zajednice od kojih je 87 imalo uveden samodoprinos. I to je doba kada se, po meni, infrastruktura Međimurja najviše razvijala. Bio sam jedini referent za mjesne zajednice, a u svim zajednicama bilo je zaposleno 8-9 ljudi, ostalo su bili volonteri. I sve je jako dobro funkcioniralo. Od prikupljenih sredstava građana (poreza i ostalih nameta), 60% je ostalo u Međimurju, a svega 40% išlo je prema državi.

Od referenta preko tajnika Turističkog društva Općine Čakovec pa sve do otkaza 1992., kako kaže, najteže godine u njegovom životu.

– Bila je to poznata godina sječe direktora, posebno osnovnih škola, pa sam tako i ja, kao direktor Ekonomskog biroa Čakovec ostao bez posla. Politika je tu napravila svoje. Kako se od nečega moralo živjeti i prehranjivati dvoje djece, preko oglasa u novinama čistio sam i uređivao vrtove, voćnjake i vinograde, dok je supruga Katica posluživala po svadbama. Jedno vrijeme smo čak i konobarili u paru na svatovima po vatrogasnim domovima.

Tragedije su obilježile i njegov privatni život. Naime, dvoje djece mu je umrlo, jedno, praktički odmah po rođenju dok se drugo, s teškim oštećenjima po rođenju, mučilo nekoliko godina. No, uz obiteljski sklad koji je gradio sa suprugom te ljubav prema prirodi, nekako je sve to uspio prevladati i nastaviti sa životom. Istina, ostala su gorka sjećanja na teške trenutke koje i dan-danas izmame pokoju suzu na njegovo oko.

Bio je vrlo aktivan i u kulturno-umjetničkom životu Nedelišća. Između ostaloga, dugi je niz godina bio tajnik i predsjednik KUD-a Seljačka sloga, a 35 godina predsjednik Organizacijskog odbora smotre Međimurske popevke. U KUD-u je upoznao i suprugu Katicu koja je u to vrijeme pjevala i plesala, a on je glumio u dramskoj sekciji.

– Krajem 70-tih godina prošlog stoljeća, u razgovoru nas nekolicine, zaključili smo kako se izvorna međimurska narodna pjesma izvodi samo na predstavama KUD-ova. Na radiju ili televiziji bilo ih je nemoguće čuti. Htjeli smo ju nekako popularizirati, da se bolje i jasnije drugdje čuje. Kako je to bilo vrijeme zagrebačkog i splitskog festivala, došli smo i mi na ideju da organiziramo svoj festival pod nazivom “Prvi glas međimurske narodne pjesme” na koji smo pozvali ljude da dođu, pjevaju i natječu se. I to su 1971. godine bili počeci Međimurske popevke. Tijekom tih prvih godina, sreo sam se s akademikom dr. Vinkom Žgancem koji mi je rekao zašto imati manifestaciju s koje prva tri nagrađena izvođača odlaze doma zadovoljni, dok su svi ostali nezadovoljni. Napravite Smotru s koje će svi ići zadovoljni. Tako se onda rodila ideja o smotri, bez natjecateljskog karaktera, koja je ostala do dana današnjega i kojoj sam ja imao čast dati ime. Danas je to ne samo smotra, već institucija, jer je međimurska popevka, sada i pod zaštitom UNESCO-a.

I tako bi mogli u nedogled nabrajati sve njegove aktivnosti, od kulture do sporta, preko zaštite okoliša i lovstva, ribičije, gljivarstva, pčelarstva, vrtlarstva itd. Jednom riječju, Josip Ceilinger iza sebe ima impozantno i zanimljivo iskustvo koje je nemoguće opisati ovakvim kratkom tekstom. Srećom, to iskustvo ne drži za sebe, već ga rado dijeli s drugima, a i svojim radom i dalje služi svojoj zajednici.

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE