Međimurci u “Oluji” koja je Hrvatskoj donijela mir i slobodu

Pripadnici 7. gardijske nakon olobođenja Knina

– Svaki hrvatski branitelj ima svoju malu „istinu“ o „Oluji“ ovisno gdje je bio u to vrijeme, dakako i o drugim ratnim operacijama iz Domovinskog rata. To su neizbrisiva i često potresna iskustva o kojima i  danas neki ne žele govoriti. Možda imaju i pravo, rat je odavno završio, treba graditi život i mir.

Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti  5. kolovoza 1995. Hrvatska vojska i policija je u vojno redarstvenoj operaciji „Oluja“ oslobodila okupirano područje Hrvatske te centar pobune grad Knin. Ove godine slavi se 24-obljetnica te najvažnije pobjede u Domovinskom ratu.

„Oluja“ je ujedno završni čin Domovinskog rata u Hrvatskoj. Državnim praznikom 5. kolovoza slavi akcija Oluja, ali  i sve prijašnje vojne akcije koje su dovele do najveće bitke na ovim prostorima od Drugog svjetskog rata.

VRO “Oluja” je kompleksna vojna akcija koja je započela 4. kolovoza 1995. godine, na bojišnici dugačkoj 700 kilometara i u 30 razvojnih pravaca. U Knin se nakon prvog dana borbi  u jutarnjim satima 5. kolovoza prva s visova Dinare spustila 7. gardijska brigada “Puma” te istog dana i 4. splitska gardijska brigada “Pauci”.

Za svega nekoliko dana oslobođeno je 10.400 kvadratnih kilometara okupiranih dijelova Hrvatske. To je kasnije dovelo do mirne reintegracije u više Zbornih područja od juga do sjeveroistoka Hrvatske.  Nakon akcije „Oluja“ omogućen je postupni povratak 210.592 hrvatskih prognanika, a Hrvatska vojska izbila je na granice države, osim na istoku u Baranji.

Dalekovidnost predsjednika  Franje Tuđmana

Operaciju „Oluja“ je uz zapovjednika OSRH i predsjednika države Franju Tuđmana vojno vodio načelnik Glavnog stožera Zvonimir Červenko, prema planovima koji su bili dugo pripremani i uvježbavani.  Zapovjednici Zbornih područja u operaciji bili su generali: u ZP Zagreb Ivan Basarac i Petar Stipetić kojemu se predao cijeli krajiški korpus, u ZP Bjelovar general Luka Džanko, u ZP Karlovac Miljenko Crnjac, u ZP Gospić Mirko Norac, u ZP Split general Ante Gotovina, u ZP Južno bojište Živko Budimir, dok je ZP Osijek kojeg je vidio Đuro Dečak bilo u obrani radi opasnosti s istoka.

Dok je svijet želio što brži mir na našim prostorima pod svaku cijenu, predsjednik Franjo Tuđman je još u svibnju 1995. godine potvrdio Amerikancima da će provesti operaciju “Oluja” ako Srbi odbiju zadnju šansu za mirnu reintegraciju.  To se na kraju i dogodilo, pregovori nisu uspjeli kao što je predsjednik  i pretpostavljao znajući tko je neprijatelj.

“Oluja” je započela nakon neuspješnih pregovora u Ženevi o mirnoj reintegraciji okupiranih dijelova Hrvatske. Predstavnik Srba u takozvanoj Krajini Milan Martić nije vjerovao da Hrvatska može pokrenuti neku veću vojnu akciju pa je svojim pregovaračima rekao da zavlače i da se ne boje, dok srpska vojska ne bude spremna. U isto vrijeme srpske su snage sve više pritiskale Bihać koji je bio u okruženju, prijetila je nova Srebrenica.

Operacija „Oluja“ je za samo 25 sati preduhitrila veliku srpsku vojnu operaciju “Vaganj”. Srbi su u toj operaciji trebali vratiti Kupres i Livno, napredovati u dolini Neretve prema Matkoviću i najvažnije, napadom na Bihać i Zapadnu Bosnu slomiti bihaćku enklavu, što Hrvatska nije smjela dopustiti. Naime, srpski general Mladić i vodstvo stvarali su u BIH i okupiranim dijelovima RH visokopokretne jedinice srpske vojske, nešto poput naših gardijskih brigada. No srpske jedinice nisu bile spremne, a operacija „Vaganj“ preduhitrena hrvatskom „Olujom“ koja se usput, u ZP Split zvala kodnim imenom „Kozjak“.

Jedinice srpske vojske takozvane Krajine u Hrvatskoj su bile razbijene ili su se predale, a srpske izbjeglice krenule prema BIH, iako je predsjednik Tuđman obećao amnestiju. Tek su 12. Kolovoza kad je sve bilo gotovo zajedno sa snagama iz BIH krenule u protuudar u pokušaju zauzimanja Bosanskog Grahova u sklopu srpske operacije “Vaganj”.  Hrvatske su snage predvođene 3. bojnom 7. gardijske brigade (zapovjednik akcije Marijan Kretić iz Čakovca, potom iz Varaždina, danas stožerni brigadir) i 141. brigadom HV kod prijevoja Derale iznad Bosanskog Grahova odbile su napad te tako razbile sve srpske snove o ponovnom zauzimanju Knina.

Međimurci u „Oluji“

Od ukupno  blizu 8000 međimurskih branitelja u Domovinskom ratu, u Oluji je sudjelovalo  do dvije tisuće branitelja, no treba istaknuti da se znatan broj  međimurskih branitelja borio i u prethodnoj akciji „Bljesak“ u kojoj su Međimurci zajedno s ostalim snagama oslobodili Lipik kao prvi oslobođen grad u Hrvatskoj kao i u drugim mnogobrojnim akcijama. Dakako, najviše je međimurskih branitelja sudjelovalo u oslobođenju Međimurja u rujnu 1991. godine.

Branitelji iz Međimurja sudjelovali su u VRO Oluja u postrojbama Hrvatske vojske  u Zapadnoj Slavoniji i Dalmaciji.

Pod zapovjedništvom Ivice Ivacija iz Kuršanca,  2. bojna 24. domobranske pukovnije sa sjedištem u Varaždinu postigla je s drugim  borbenim skupinama četiri domobranske pukovnije, i dijelom policije iz Zapadne Slavonije neočekivano brzi uspjeh, prelazak  rijeke Save prvih dana „Oluje.“ To je dovelo do toga da je taj pomoćni pravac napredovanja hrvatskih snaga u to vrijeme  postao glavni pravac napada za ZP Zagreb. Ubrzo je oslobođena Dubica i Hrvatska Kostajnica. U Petrinji su se vodile teške borbe, no i tu je ubrzo postignut uspjeh. Na taj je način na vrijeme zatvoren put neprijateljskim snagama, što je omogućilo generalu Stipetiću zarobljavanje cijelog korpusa tzv. srpske vojske Krajine.

U forsiranju rijeke Save sudjelovala je 34. inženjerijska bojna iz Čakovca pod  zapovjedništvom Dragutina Remenara, postavljanjem prijelaza za tenkove kod Drenovog boka, uz pomoć  drugih inženjerijskih snaga.  Nepoznato je javnosti da je upravo on sa svojim suborcima u Domovinskom ratu srušio tri mosta u različitim akcijama kad je to bilo nužno, najviše u Domovinskom ratu.

U 7. gardijskoj brigadi „Puma“ sa sjedištem u Varaždin, dok je jedna bojna bila smještena u vojarni u Čakovcu,  se u Dalmaciji za slobodu zemlje borilo više stotina Međimuraca. Kako je već javnosti poznato pripadnici 7. gardijske prvi su ušli u Knin, o čemu se već dosta zna,  te se na taj način upisali u povijest.

Temeljem Splitskog sporazuma, pripadnici 7. gardijske i drugih brigada su poslije „Oluje“ ratovali u BIH, da bi napokon iste 1995.  godine u kasnu jesen nakon pregovora u Daytonu bio postignut mir. Povijesna je istina je da su došli dvadesetak kilometara do Banja Luke, ali i to da su u jednom danu uspješno završili tenkovski prodor dugačak osamdesetak kilometara.

Pojedinačno, mnogi Međimurci borili su se u raznim brigadama Hrvatske vojske, više njih u „Tigrovima“, te u zrakoplovstvu, a radarska postaja u brigadi ZMIN.

Veliki doprinos oslobođenju zemlje dala je i 54. samostalna bojna Čakovec u akcijama prije „Oluje“ kao i  druge  manje postrojbe iz našeg kraja, tako eskadrila lake avijacije višestruke namjene sa smještajem na aerodromu u  Pribislavcu, tako primjerice međimurski policajci Vukovarci. U prvim danima rata  veliki doprinos oslobođenju Međimurja dala je Teritorijalna obrana općine Čakovec i međimurska policija i druge organizirane snage.

Kako se formirala Hrvatska vojska, znatan dio branitelja s početka rata postali bi pripadnicima više ratnih postrojbi, tako da nije rijedak slučaj da su pojedini međimurski branitelji prošli nekoliko ratnih jedinica, ili su pak bili pridodati nekoj postrojbi.

Nemoguće je zbog obimnosti povijesnog materijala i mnogobrojnih manje poznatih činjenica pobrojiti sve što se događalo u vojnim akcijama i u „Oluji“ i uopće, u Domovinskom ratu.  Što god se napisalo, činit će se premalo i nedovoljno. Osim toga, svaka skupina branitelja koja je sudjelovala u „Oluji“ ima različita iskustva obzirom na zadaću koju je imala, a njihova iskustva niti izdaleka nisu javno prezentirana i ostala su nepoznata do danas.

Drugim riječima, svaki branitelj ima svoju malu „istinu“ o „Oluji“, ovisno gdje je bio u to vrijeme, dakako i o drugim ratnim operacijama iz Domovinskog rata. To su neizbrisiva i često potresna iskustva o kojima i  danas neki ne žele govoriti.  Možda imaju i pravo, rat je odavno završio, treba graditi život i mir.

Ostala su i mnoga sjećanja i  traume kojih se i do danas, gotovo četvrt stoljeća od „Oluje“, i rata, neki ne mogu osloboditi.

Datume iz naše  povijesti   pak treba dostojno obilježiti i proslaviti u ime prošlosti, sadašnjosti,  ali i naše budućnosti. Uobičajeno je da glavna državna proslava Dana pobjede bude u Kninu kao simbolu pobjede, dok se u drugim mjestima polažu vijenci na spomenike i odaje počast svima koji su dali živote za hrvatsku slobodu.

Kako bilo, „Oluja“ je najveća i najvažnija vojna akcija Domovinskog rata jer je njome oslobođena gotovo trećina Hrvatske. Ona je danas nezaobilazna povijesna činjenica i veliki datum u stvaranju i obrani Hrvatske i  završetak ratnih operacija u Hrvatskoj, dok se  još vode borbe u BIH.  (J. Šimunko)

Ostavi komentar