Svako malo novi nameti na usluge bez kojih je život nezamisliv ispadnu iz ormara i vade novac iz džepova građana. Još se nismo ohladili od novog nameta na račune za struju, radi obnovljivih izvora energije, a već iskače novi namet za vodu.
Premda su nas iz Vlade dugo uvjeravali da cijene struje neće poskupjeti, tako nas i sada uvjeravaju da voda neće poskupjeti, a hoće. Pitanje je samo kada će Vlada uvesti taj novi namet vodoopskrbnim firmama, a one ga isporučiti potrošačima.
No pođimo redom, od toga gdje je rođen novi namet i zašto će se on prije ili kasnije pojaviti na našim računima.
Članstvo u Europskoj uniji podrazumijeva prihvaćanje određenih pravila i onih neugodnih koja se direktno prelamaju na leđima građana.
“Dvije Hrvatske” i kada je voda u pitanju
A Hrvatska je po pitanju držanja pravila prilično razbarušena zemlja, pri čemu već i vrapci na krovu znaju da postoje dvije Hrvatske s potpuno različitim odnosom u postupanju.
Hrvatska leži na vodi i bogata je njome i možda zbog toga nije bilo važno koliko vode crpimo sa svojih vodocrpilišta. Vodoopskrbni sustavi, u našem slučaju Međimurske vode, potrošačima naplaćuju samo onoliko kubika vode koliko je prošlo preko njihovih mjerila. Što sada EU preko Hrvatskih voda traži od nas? Ugradnju mjernih instrumenta na mjestima gdje se voda crpi i da u obračun ide sva voda koja ulazi u vodoopskrbni sustav, radi racionalnog gospodarenja s pitkom vodom.
A s vodom se u Hrvatskoj postupa svakako. Ima racionalnijih i krajnje neracionalnih sustava. Prosječni gubitak vode u hrvatskim vodoopskrbnim sustavima je 49 posto. U Zadru 67 posto, a ima sustava gdje je taj gubitak i 82 posto! Uglavnom u nekoliko županija poput onih u Dalmaciji i Lici u kojima nije problem samo u “lošim cijevima”, već nije zaživjela ni pravna država, pa je krađa vode i dalje najnormalnija pojava.
U sustavu Međimurskih voda koje vodom opskrbljuju Međimursku županiju gubitak vode je 30 posto. Prethodnih godina bio je i viši, ali se s vremenom racionalizirao. Što sve doprinosi gubitku vode u sustavu? Nisu za gubitak vode krivi samo loši ili propusni cjevovodi, loši spojevi na priključcima, već i drugi tehnički razlozi.
Osim toga tu su i potrebe vatrogasaca kada pune cisterne vodom radi intervencija i slično. Dakle, sve to ulazi u ovaj postotak od 30 posto gubitka vode u našem vodoopskrbnom sustavu, pojasnio nam je Vladimir Topolnjak, direktor Međimurskih voda.
Potrošače do sada taj gubitak vode koji nije prelazila preko njihova brojila nije trebao zanimati, jer nisu plaćali ono što su potrošili, no u bliskoj budućnosti hoće. Naime, prema EU direktivi bit će potrebno platiti svu iscrpljenu vodu s vodocrpilišta, a u javnost je već izašao i prijedlog visine nameta od 2,85 kuna po kubiku za onaj dio vode koja je izgubljena izvan sustava. Naravno da bi se taj iznos po nekoj formuli rasporedio na sve potrošače. U međimurskoj priči zbog gubitka 30 posto vode u sustavu taj trošak ne bi bio toliko šokantan, kao u drugim krajevima.
Veći šok bi bio za krajeve kao što je Zadar gdje je gubitak vode 67 posto! Razlozi zašto je tamo gubitak toliko veći leži u više razloga, među ostalim i zbog nelegalnih priključaka. Javna je tajna da čitave zgrade s apartmanskim jedinicama niti su legalno priključene na vodu niti godinama plaćaju račune za vodu. Tako i na jugu postoji obrazac ponašanja “jedno na sjeveru, drugo na jugu”.
Kako će biti skrojen novi namet?
Nikome se novi namet ne mili, bez obzira na to što ga neće uvesti odmah sutra. On nas neminovno čeka u budućnosti. Pitanje je kako će biti skrojen. Hoće li u Vladi voditi računa o racionalnim sustavima ili više štititi neracionalne?
U Hrvatskim vodama bave se izradom strategije koja bi trebala obuhvaćati niz parametara upravljanja vodoopskrbnim sustavima, među ostalim i da se uzme u obzir i dosadašnja racionalnost u upravljanju sustavu. Rezultat bi trebali biti različiti iznosi naknada za različite sustave, ovisno i kriterijima učinkovitosti gospodarenja vodom u sustavu. Prema ocjeni Svjetske banke, sustav Međimurskih voda već sada ima najvišu ocjenu. Prema tome mi bismo zaslužili najnižu cijenu naknade.
Ali ako bude kao i dosad u Hrvatskoj, tko je glasniji tome bolje, moglo bi se desiti da opet izvučemo kraći kraj. Poznavajući nas, prvi ćemo uvesti vodomjere, no hoće li i drugi?!
Vladimir Topolnjak, direktor Međimurskih voda koji nam je pojasnio odakle izvor i razlog novog nameta, pokušao je utješiti javnost da do novog nameta još neće doći. Hrvatske vode tek izrađuju strategije koja će biti podloga za novi zakon iz kojega će proizaći i novi namet. Ali vrijeme brzo teče, pa će brzo doći i veći računi za vodu.
Pitali smo direktora Topolnjaka kamo idu ti novci ubrani od kubika izgubljenih izvan vodoopskrbnog sustava.
– Oni se vraćaju Hrvatskim vodama, a služe za unapređenje vodoopskrbnog sustava; vodovoda i kanalizacije, zaštitu voda. U Međimurju su primjerice u tijeku veliki radovi na kanalizacijskim aglomeracijama koje nam kao korisnima sustava omogućuju pitku vodu iz cijevi, odvodnju fekalnih voda i zaštitu vodotoka, ali danak tim blagodatima su i sve veći računi za osnovno ljudsko pravo – na vodu. Za održivost sustava trebat će voditi računa i o visini tih troškova, kaže prvi čovjek našeg komunalnog poduzeća koje isporučuje pitku vodu.
U Irskoj je pitka voda besplatna, a kod nas…
Postavlja se pitanje gdje je granica održivosti plaćanja računa za vodu? Da ne dovedemo građane u drugu krajnost da ležimo na bazenu pitke vode, koju nećemo moći koristiti jer je nećemo moći platiti. Ne zaboravimo da je primjerice u Irskoj voda za građane besplatna. Naravno da ne postoji “besplatni ručak”, nego je tamo plaćen iz proračuna. Ali, zar je to manje pošteno od našeg sustava u kojem se neki mogu priključivati na vodovod nelegalno, godinama ne plaćati račune i na kraju račun za svoju povlasticu isporučiti poštenim i redovnim platišama?
