Egzotične bobice aronije, korisne i zdrave za naš organizam, bile su prava atrakcija prije desetak godina na području Međimurja. Kao rijetkost na našem tržištu, imponirala je prodajnom cijenom uroda s otkupnom cijenom oko 40 kuna po kilogramu, dok je danas pala ispod 10 kuna. U nekoliko je godina veliki broj malih OPG-ovaca uvidjelo dobru priliku zarade. No danas mnogi od njih teško ostvaruju dobar plasman na tržištu.
Istražili smo što se događa ne samo po pitanju proizvodnje i plasmana aronije već u cjelini kada su u pitanju mali proizvođači voća i povrća. Naime, u Hrvatskoj svjedočimo primjerima iz dobre prakse gdje kroz zadrugarstvo primjerice na moru stotinjak udruženih obitelji u proizvodnji vina ostvaruju odlične osnovne ili dodatne prihode. Međutim, istovremeno kod nas u Međimurju u novije vrijeme nije zaživjela nijedna zadruga. Zašto je tome tako i u čemu je zapravo problem?
Razgovarali smo s Jerkom Rajherom iz Belice koji ima oko 2800 sadnica aronije na području Palovca i Belice. Na tržište se probio sam, tako danas njegove proizvode od aronije otkupljuju mali trgovački i domaći lanci. Ideja zadruge, kao udruženja poljoprivrednika za lakši plasman proizvoda na tržište, nije mu se naročito svidjela zbog koncepta koji proizvođačima nudi poticaje, ali ne i otkup.
Tržište traži količinu, kao i lepezu proizvoda
– Odabrao sam samostalan put jer je teško kad očekuješ nečiju pomoć. Glavni problem spuštanja cijene aronije koji nas prati svake godine su mali proizvođači koji su se s malom količinom nasada htjeli obogatiti preko noći. Tržište traži količinu, kao i lepezu proizvoda – poručio je Jerko Rajher koji plasira svježu aroniju, čaj, prašak i sok.
S druge strane, Edvin Lesjak iz Čakovca, pred 13 godina posadio je 2000 grmova aronije u Šenkovcu, koja je u to vrijeme bila dobar posao. Kako bi lakše došao do tržišta i otkupljivača, želio je osnovati zadrugu, koja zbog parcijalnog razmišljanja ostalih proizvođača nije zaživjela.
Domaćim OPG-ovcima prijetnja zaleđena aronija iz Poljske
– Moje tržište su bile međusobne veze, od vrata do vrata. Glavni proizvod mi je bio sok, ali cijena mu je pala drastično. Došlo je do toga da na jesen vadim nasade iz zemlje. Ne zbog toga što nije dobro rodila, nego mi je još od prošle godine ostalo 50 posto soka koji nemam kome prodati – rekao je Lisjak, te dodao kako zbog uvozne aronije iz Poljske, koja se zaleđena prodaje na velike količine po 3 kune po kilogramu, domaćim je OPG-ovcima postala gotovo neisplativa.
Da postoji zadruga, Edvin ističe kako bi mu bilo lakše doći do plasmana. Pokušao je samostalno, ali zadruga bi ostvarila zajedničke gospodarske i ekonomske ciljeve, te odredila jedinstvenu cijenu na tržištu. Tako bi svaki zadrugar imao maksimalan rezultat poslovanja.
Koji su razlozi neudruživanja u Međimurju?
Zašto kod nas udruživanje poljoprivrednih proizvođača teško ide, za mišljenje smo pitali Valentinu Hažić, konzultanticu za agrokulture, kao stručnjakinju koja dosta poznaje glavne teškoće naše poljoprivredne proizvodnje.
*Što to kod nas ne funkcionira u zadrugarstvu u smislu udruživanja pojedinih proizvođača voća, povrća, odnosno drugih poljoprivrednih proizvoda?
– Da ne ulazim u sastavnice Zakona o zadrugama ili Pravilnika o uspostavi proizvođačkih grupa i organizacija, mogu najkraće reći da su to udruženja proizvođača koja se stvaraju kako bi netko s proizvodima tih proizvođača trgovao. Proizvođač gubi svoj identitet, uložen trud u samopromociju, mogućnost odlučivanja o cijeni, otkupnim količinama i prepušten je da netko drugi odlučuje o njegovoj sudbini. Neki od tih modela primjerice traže utrživu vrijednost proizvodnje, a kod nas više takvih velikih proizvođača nema, jer smo ih godinama uništavali kroz neorganizirano tržište i pogodovanje trgovcima. Iz fokusa se gubi onaj najključniji dionik u proizvodnji – proizvođač, čak je bitnija robna marka i količina proizvoda koju je taj XY proizveo.
Ti oblici suradnje su nešto što neće zaživjeti u Hrvatskoj, barem ne u nekoj značajnijoj mjeri. Naime, radi se o mentalitetu, načinu razmišljanja i poslovne suradnje koji je na ovim prostorima daleko drukčiji nego u nekim drugim zemljama u okruženju. Naravno da je tu posrijedi, između ostaloga, sjećanje na sve one nekadašnje sustave koji su se stvarali, raspadali i na dno povukli brojne proizvođače te stvorili preduvjete za nepovjerenje u cijelom lancu opskrbe.
Hoću reći da dosadašnji ponuđeni modeli suradnje nisu naišli na plodno tlo kod naših poljoprivrednika, jer nisu to što njima treba.
*Što je, po Vašem mišljenju, uzrok tome da naši ljudi nisu skloni udruživanju ili dovoljno svjesni dobrobiti, odnosno potrebe udruživanja kako bi bili relevantni kao dobavljači kod velikih trgovačkih centra?
– Nije istina da proizvođači ne žele surađivati, samo ne znaju kako se može surađivati a da ne budu pokradeni. Ne znam da bi ikad do sad u Hrvatskoj postojao model izobrazbe za poljoprivrednike koji bi ih učio o suradnji, organizaciji poslovanja, financijskom planiranju, nego smo im uvijek smještali trgovce da to u njihovo ime rade, a uz nepoštenog trgovca lako se moglo zaključiti da će poljoprivrednik pasti na prosjački štap. Nismo stvarali znanje za poljoprivrednike, nego temelje za malverzaciju trgovaca. Kao da nam nikad nije trebao pametan poljoprivrednik, nego netko na kome će svi ostali u lancu zarađivati.
*Ima li ipak nekog dobrog rješenja u svemu ovome?
– Upravo svjedočim velikoj zainteresiranosti proizvođača kroz model suradnje kratkog opskrbnog lanca “Najbolje ‘z Međimurja” koji proizvođače ne stavlja u nikakve stroge okvire, razmatra one male proizvođače s povremenom i sezonskom ponudom proizvoda i ono što je ovdje ključno je to da su oni ti koji trguju sa svojim proizvodima, biraju krajnjeg kupca, kanal prodaje, rasterećuju se u financijskom smislu kod zajedničke nabavke ambalaže, repromaterijala i sva posrednička marža koje ovdje zapravo nema i ostaje njima. Oni pomažu jedni drugima kako bi svima bilo dobro, jer cijene trud i rad jedni drugih, a ujedno znaju da ne potpomažu trgovca/posrednika. Naime, upravo takvi modeli u ostalim zemljama konkuriraju velikim trgovačkim lancima.
Proizvođači su ti koji moraju biti vlasnici hladnjača, trgovina, oni su ti koji trebaju birati svoje kupce pa da budu spremni proizvoditi hranu za njih, surađivati i biti od velikog značaja za zajednicu u kojoj žive i rade. Njima ne trebaju restrikcije, ultimatumi, pravila, trgovci i obaveze koje su dio spomenutih udruženja. Službe i institucije su te koje im u tome trebaju pomoći, a na zajednici je da se osvijesti i da im pomaže. Jer kako da poljoprivrednik promijeni svoj poslovni model ako ni institucije ne znaju riješiti taj problem. Svatko od nas trebao bi imati svog proizvođača hrane, a ne šoping-centar u kojem kupuje. Hrana se ne kupuje u šoping-centrima.
Činjenica je da mi nikad nećemo biti Italija ili bilo koja druga zemlja u okruženju koju promatramo s divljenjem i čudimo se zašto oni mogu, a mi ne možemo. Dovoljno je da prestanemo nametati neke “talijanske” sustave, već početi tražiti rješenja i modele koji će moći zadovoljiti potrebe naših proizvođača koji su vrlo jedinstveni i kao takve cijela zajednica ih treba više cijeniti i uvažavati.
PRIMJER DOBRE PRAKSE “Zeljari” iz varaždinskog Vidovca
Varaždinsko zelje je nadaleko poznato i traženo, a od 2017. godine je zaštićeno oznakom izvornosti odlukom Europske komisije.
Predsjednik Udruge Zeljari Zlatko Zagorec istaknuo je da zaštita Varaždinskog zelja na europskoj razini puno znači i u ekonomskom smislu. – Na hrvatskom su se tržištu počela pojavljivati različita sjemenja i vrste zelja. Krenuli smo u zaštitu prema Europskoj uniji, i nakon godina truda počevši do 2002. godine do lani kada smo dobili odluku Europske komisije, trud se isplatio, premda je put bio dug – rekao je predsjednik Udruge Zeljari.
– U Udruzi Zeljari okupljeno je oko 40 članova, a zadaća je Udruge da se brine za promociju, predstavljanje zelja kroz manifestacije, radi na edukaciji naših članova, surađuje s kućama koje se bave zaštitom, ali i preko Udruge je moguće djelovati prema raznim institucijama oko tržišnih uvjeta poslovanja – kazao je Zagorec.
Onaj komercijalni dio interesa zeljari ostvaruju u Poljoprivrednoj zadruzi Varaždinsko povrće u kojoj je 15 članova koji su članovi i udruge i zadruge po principu jedan član jedna glas. Dakle, svi članovi udruge nisu ujedno i članovi zadruge. Zadaća zadruge je isključivo komercijalna, plasman i prodaja zelja. Preko zadruge plasiraju godišnje nekoliko tisuća tona povrća, kazao nam je Zlatko Zagorec. – Ne bih govorio o preciznim količinama ni financijskim iznosima jer je to poslovna tajna. Zadruga za razliku od d.o.o. funkcionira tako da svaki član, bez obzira na svoju veličinu, ima jedan glas, a zadruga ima svoj menadžment koji se brine i o plasmanu proizvoda i postizanju što boljih uvjeta prodaje, a na proizvođačima je samo proizvodnja.
Kazao nam je da udruživanje donosi brojne dobrobiti proizvođačima i da je upravo nedovoljno udruživanje domaćih proizvođača veći problem nego strana konkurencija.
– Sami smo sebi najčešće najveći problem, naročito ako usitnjeni međusobno konkuriramo umjesto da se udružujemo – ističe.
Varaždinski zeljari s razlogom imaju i udrugu i zadrugu, naime i jedan i drugi vid organizacije su potrebni jer preko njih proizvođači pokrivaju sve svoje interesne potrebe, od edukacije, promocije, zaštite, utjecaja na kreiranje odluka, odnosno preko komercijalne zadruge prodaju plasman, poticaje za poljoprivrednu proizvodnju.
Piše: Božena Malekoci Oletić, Dora Vadlja
Foto: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL, Marko Jurinec/PIXSELL, Dora Vadlja
