Katarina Babić (78) iz Štefanca: Imam svoj traktor s kabinom pa njime idem čak i kod doktora

Katarina Babić
Katarina Babić

U našem Međimurju gotovo svako naselje ima svoje osebujne duše, osobe koje svatko zna i pozna, ali isto tako to su i osobe koje znaju i poznaju svakoga.

Nema tog događaja koji može izmaknuti njihovom oku niti pak njihovoj interpretaciji. To su osobe koje čovjek jednostavno ili voli ili ne voli, sredine nema.

Njen je moto: Što te ne ubije, ojača te!

Oštra ali pravedna jezika, često su i meta lokalnih kritika i ogovaranja, no one se ne obaziru na to, ne diraju ih sitne duše i sve rade na svoj način. Nažalost, ne svojom voljom, već jednostavno spletom životnih okolnosti, koje su ih, željeli to ili ne, očvrsnule, dale im nesmiljenu snagu kojom su opirale nedaćama i tako kročile svijetom.

A sada u smiraj života, pune mudrosti i iskustva, žive svoj život, ne obazirući se baš ni na što. Upravo takva osoba je i Katarina Babić iz Štefanca kojoj 80-ta godina života kuca na leđa.

Rođena daleke 1939. godine, kao i većina njene generacije što prije krenula je trbuhom za kruhom. Radila je najprije u rodnom kraju da bi je život potom odveo u Sloveniju gdje je osnovala obitelj, dobila dvije kćeri i krenula se kućiti. No život ne bi bio život kada čovjeka ne bi “lupao”. Nju je lupio direktno po obitelji.

– Vrlo rano ostala sam bez supruga koji je preminuo u 41. godini života ostavivši me s maloljetnim kćerima u stranom svijetu. Najstarijoj je tada bilo svega 8 godina.

Upravo taj gubitak počeo je kaliti njen duh, njenu snagu, ali i životnu energiju. Redala su se seljenja, obiteljske razmirice i nesuglasice, udala se po drugi put, po drugi put ostala udovica prije tri godine, dobila je unučad i praunučad. Iz svega toga izašla je osnažena, snažna žena koja je i danas, unatoč bolesti, spremna pomicati brda i doline za svoju obitelj, ne obazirući se na ostalo.

“Štefanjski Antuntun”

Ona doista sve radi na svoj način. Ima veliki vrt, a povrće raste i po nekadašnjim brajdama te po ostatku dvorištu.

– Ma onaj paradajz kaj ste ga slikali nije ništa prema mom, sa smijehom nam govori Katarina. Meni tu u dvorištu raste i veliki, i mali, i u obliku kruškice i još kojekakvi. Najveći je imao čak 750 grama. Istina, vagala sam ga i jela ga dva dana.

I dok drugima breskve rastu vani na otvorenom, njena raste u tegli koju redovito prije zime, izreže i sprema. Auto je prodala i sada njoj je jedino prijevozno sredstvo, njen traktor.

– Kaj bum ja z autom. Imam svoj traktor s kabinom i s njim idem kam treba pa čak i kod doktora. Već me tam na parkiralištu pred bolnicom svi komunalci znaju. Lijepo sam ih pitala gdje smijem parkirati i oni se već šale na moj račun.

Svaki put kad me vide kažu: “Aha baka, Vaš ‘auto’ je onaj najveći”. Raspitala sam se ja, smijem tu parkirati ako je traktor registriran. Lijepo kupim parkirnu kartu i stavim ju u traktor na vidljivo mjesto.

I tako nam dalje priča baka Katarina i o svojim pripitomljenim svrakama koje su pokojnog supruga pratile u stopu, pa o seničicama kojima je napravila gnijezdo, pa o pajceku kojeg je sama zaklala i pospremila, o tovu svinja, uzgoju krava, preko stotinjak kokica koje su nekad šetale dvorištem. Iako priča sa sjetom o teškim minulim vremenima, no zub vremena ne osjeti se u njenom vedrom i nepokolebljivom duhu. Nema visoke škole, no puna je životne mudrosti i iskustva koji rado dijeli sa svojim sumještanima bez pardona.

(vv)

Ostavi komentar