Visibabe su vjesnici proljeća, prvi cvijet koji cvate nakon zime. U Hrvatskoj su zaštićene i najbolje je da ih uopće ne dirate, a za sadnju u vrtu lukovice su u ponudi u svakoj boljoj vrtlariji. Znaju se i same proširiti iz prirodnih staništa u vrt, ako imate sreću da živite blizu njihova staništa.
Ako ih želite udomaćiti u svom vrtu, a donijeli ste ih iz vrtlarije treba im odabrati mjesto koje će zimi i u proljeće biti izloženo sunčevoj svjetlosti, primjerice uz rub cvjetne gredice ili travnjaka, uz niži listopadni grm rijeđih grana i slično. Mogu se uzgajati i u lončanicama. Odgovara im tlo slično šumskom, rastresito i blago kiselo.
Lukovice visibaba se sade u rujnu i listopadu, na dubine sadnje 5 – 10 cm, a međusobni razmak 10 cm. Sadite ih u skupinama po 15 do 20, kako bi s vremenom stvorile lijepu cvjetnu površinu, jer će iz starih lukovica izbijati nove, mlade. Osim toga, kad cvijet sazrije, oblikuje se plod, žutozeleni tobolac, koji se raspukne pa iz njega ispadnu sjemenke, iz kojih će se također razviti nove stabiljke. Cvjetovi visibabe su dvospolni, a oprašuju ih pčele.
Mogu rasti stalno na istom mjestu, kako je to i u prirodnom staništu. Ako su postale preguste, pa guše jedna drugu i cvjetovi postaju sitniji, treba ih prorijediti. U tijeku mirovanja, kad se listovi stabiljki posuše, lukovice se pažljivo iskopaju. Postrane, nove lukovice odvojite rukom od matične lukovice. Odaberite one koje su zdrave i čvrste, očistite ih od zemlje, ostavite da se prosuše nekoliko dana na sjenovitom i prozračnom mjestu, pa ih odložite u suhu papirnatu vrećicu. Čuvajte ih na suhom i hladnom mjestu da miruju do jeseni, kada ih možete posaditi.
