Obje smo znali da se želimo dobro zabavljati i taj dan proslaviti s našim najmilijima i prijateljima uz neizostavne zvuke metala, jer to smo mi – It’s My Life.
Svaka svadba je na svoj način lijepa i posebna jer njome započinje novi život, novi period u životu svakog para. Mladi par Dora Ristić iz Čakovca i Nikola Blažeka iz Čehovca bili su u vezi četiri godine, od čega su već tri godine živjeli zajedno. Svadba je, kako kažu, bila logičan korak dalje u njihovoj vezi, ili kako su nam rekli – točka na i. Razgovarali smo s mladencima i evo što su nam rekli:
- Kako ste zamislili svoj dan vjenčanja i kakav ste željeli da bude?
Kad smo počeli razmišljati o svadbi, najvažnije nam je bilo da ona bude posebna, kakvi smo i mi, i da njome izrazimo svoju osobnost. Najprije smo išli dogovoriti restoran. Nije nam bio važan datum, nego da to budu Međimurski dvori. Sviđa nam se ugodan ambijent, uređenje, dvorište, domaća atmosfera. S obzirom na to da smo imali 110 svatova, oni su po našem mišljenju bili idealno mjesto za nas.
- Izgledali ste drugačije od klasičnih mladenaca, od kuda ideja?
Najprije smijeh. Onda započinje Dora: Ja sam htjela biti princeza, ali neobična. Budući da oboje slušamo metal, bijelo nije dolazilo u obzir. Crno opet nije baš bilo primjereno pa je ova siva bila taman po mjeri. Važno mi je da haljina ima dozu pin-upa, a mislim da je naša dizajnerica to savršeno pogodila. Na glavi sam imala krunu od ruža i gipsofila. Ideja dolazi od Vikinga. Kad su se Vikinzi vjenčali, onda je muškarac stavio svojoj odabranici na glavu krunu od cvijeća i to je bio znak da je njegova. Za nas taj vijenac ima simboliku.
Iako mnogi kad su nas vidjeli ili vide slike, nadovezuje se Nikola, misle da sam svoju inspiraciju našao u Nikoli Zrinskom i da mu sličim, to nije bila ideja. Oboje slušamo bend Sabaton i kad sam vidio fotografiju s vjenčanja jednog od članova benda, znao sam da želim imati slično odijelo. Fotografiju sam pokazao našoj dizajnerici. U početku su bili predviđeni lanci, puno željeza, ali na kraju je ispalo nešto drugačije, ali ipak elegantno, lijepo i posebno. Štap je dodao poseban štih, a odijelo je ipak imalo metalnih dijelova koji su bili originalni.
- Na koji ste način odabrali pozivnice?
Da tu opet postoji priča. I Dora i ja obožavamo slagati puzzle i slažemo ih od kada smo zajedno. Kad smo prošle godine na Sajmu vjenčanja u Varaždinu našli pozivnice koje su bile u obliku puzzli u kutiji, znali smo da je to to. Tko želi znati više, treba ih složiti i onda doznati detalje.
- Što vam je bilo najstresnije u organizaciji?
Najviše smo se mučili s rasporedom sjedenja gostiju. Nismo mogli utjecati da složimo stolove s brojem mjesta kako nam odgovara, nego smo se morali prilagoditi restoranu. S time smo se igrali dva tjedna i na kraju nam neki ljudi nisu mogli doći na vjenčanje, pa je opet trebalo preslagivati…
- Kako je protekao prvi ples?
S obzirom na to da nismo bili sigurni u sebe, uzeli smo satove plesa kako bi na svadbi sve bilo super. Odabrali smo pjesmu Bon Jovija “Bed of Roses”. Dok smo bili na tečaju, stalno smo se mučili, nikako da potrefimo pravi trenutak dok trebamo započeti plesati. Ali na svadbi samo smo se pogledali… i to je bilo to. Prvi put bez greške, složno, opušteno, prepustili smo se glazbi, doživljaju, našem danu i bilo je savršeno.
- Još neka posebnost?
Posebna je bila i torta. Izvana crno bijela, a unutra je svaki kat bio drugačije boje, slastičar je našao inspiraciju u boji moje kose (smijeh).
- Biste li isto tako da trebate ponoviti?
Sigurno. Važno je biti svoj i učiniti svoj dan sebi posebnim. Uz vas su ljudi koji vas vole takve kakvi ste, vaša obitelj i prijatelji. Prepustite se, volite se i sve će biti u redu.
(S. Zorković, foto: Danijel Blažeka i Silvijo Benč)
