Ivona Marciuš (23) iz Preloga studentica je pete godine dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a već je ostvarila značaj uspjeh u svijetu kazališta. Njezin dramski tekst “Kisela krv” već je dospio na kazališne daske i to ne bilo kakve, već na kazališne daske Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.
Premijera “Kisele krvi” bila je izvedena na Sceni Rogoz HNK-a u Varaždinu 11. veljače, a za sve one koji nisu bili prisutni, dobre vijesti – sljedeća izvedba zakazana je za 28. travanj!
Ako ne možete prisustvovati ovom datumu, ne brinite jer “Kisela krv” igrat će se tijekom cijele sezone. Predstavu je režirala Marina Pejnović, a igraju je Ljiljana Bogojević, Barbara Rocco i Dea Presečki.
– Dakle, niste još ni završili fakultet, a vaši dramski tekstovi izvode se na kazališnim daskama HNK-a. To je velik uspjeh, čestitam! Kako ste se osjećali kada ste prvi put vidjeli svoju dramu na nacionalnoj pozornici?
– Za mene je ovo zaista nevjerojatan trenutak. Biti dio nacionalnog kazališta, dok još uvijek studiram, jednostavno je nestvarno. Velika zahvalnost ide Senki Bulić i cijelom HNK-u što su uopće uzeli u obzir tekst mlade, relativno nepoznate dramaturginje poput mene. Bilo mi je to poprilično nestvarno s te strane.
Moram ovdje spomenuti i svoju mentoricu Ladu Kaštelan koja me potaknula da uopće nekome predložim taj tekst. Kroz razgovore, s obzirom na tematiku i jezičnu specifičnost, došle smo do zaključka da ga je najbolje probati ponuditi HNK-u u Varaždinu. Kada su me nazvali i rekli da će raditi moj tekst, bila sam potpuno izbezumljena. Ovo je za mene posebna “točka na i”, pogotovo jer se bližim kraju fakultetskog obrazovanja.
– O čemu govori dramski tekst “Kisela krv”?
– “Kisela krv” istražuje temu transgeneracijskog nasilja i obiteljskih trauma unutar jedne međimurske obitelji, fokusirajući se na tri generacije žena – baku, mamu i unuku. Cilj je bio razbiti dugogodišnji začarani krug šutnje oko tih bolnih trauma. Ovo je moj prvi tekst o Međimurju i prvi tekst na međimurskom dijalektu, koji je nastao prije dvije godine.
Izvorno sam se u tom tekstu bavila odnosom dijalekta i standarda, postavljajući međimurski dijalekt kao simbol transgeneracijske traume i tradicije. Zbog toga unuka primjerice, odbija govoriti na međimurskom dijalektu. Ona priča na standardu koji s druge strane predstavlja neutralni prostor očišćen od bilo kakvih uspomena i u ovom slučaju trauma. To je bila stvar koju sam primarno istraživala pišući taj tekst.
– U tekstu se spominje o svinjokolji. Što ste njome željela prikazati?
– Svinjokolja je zapravo glavni okvir cijelog teksta. U tekstu sam se osvrnula na ritualne aspekte i događaje koji su karakteristični za međimurske obitelji, iako su danas možda manje izraženi nego prije. Svinjokolja simbolizira čast određene obitelji, zatvoreni krug koji se neprestano ponavlja, ritualni događaj s dubokim repetitivnim značajem. To je bio glavni okvir moje drame uz događaj fašnika. Uklopila sam u tekst i međimurske maske kao simbole. Uzela sam tradicionalnu međimursku masku koju isključivo nose muškarci i to mi je motivski jako pasalo u tekstu. Ritualnost je taj temeljni motiv koji mi je prva asocijacija na tradiciju pa onda posljedično i na Međimurje.
– Zašto ste tekst nazvali “Kisela krv”?
– Bez da otkrivam previše, jedan od ključnih elemenata drame je limun, tajni sastojak krvavica obitelji o kojoj pišem. Kroz simboličko povezivanje, došla sam do naziva “Kisela krv”, koji dodatno obogaćuje značenje teksta.
– Gdje pronalazite inspiraciju za svoje teme?
– Ne postoji inspiracija. Sjednem za laptop i počnem pisati. Krenu stvari van koje ja jako dugo, čak i nesvjesno, imam u glavi i onda ih poslažem na papir. Recimo, “Kiselu krv”. Nekoliko godina mi se po glavi vrtjela svinjokolja i fašnik i onda kada sam s profesorom krenula pričati o tome. Prva verzija teksta nastala je u dva, tri dana. Naravno, to onda još ide na doradu. Nije tu bilo puno stvari o kojima sam morala mozgati i razmišljati. Odrasla sam tu u Međimurju i osjećam to što pišem.
– Kako ste se odlučili na studij dramaturgije?
– Za dramske umjetnosti sam potpuno slučajno saznala da uopće postoje, i to zahvaljujući jednoj seriji koja se prikazivala na HRT-u, “Crno-bijeli svijet”. U toj seriji postojao je lik koji je studirao dramaturgiju. Obično je većini ljudi prva asocijacija na Akademiju gluma ili eventualno režija, ali postoji i dramaturgija.
Utjecaj na moju odluku da odaberem dramaturgiju kao svoju struku imala je i knjiga “Črna mati zemla” autora Kristina Novaka. Oduvijek sam se bavila pisanjem. Razmišljala sam o novinarstvu, kroatistici i sličnim područjima, ali kad sam otkrila da postoji studij dramaturgije, znala sam da je to to. Odlučila sam probati, i uspjelo je! Od prve!
– Znam da je teško upasti na Akademiju, kako je to vama pošlo za rukom?
– Istina je da je kvota dosta mala. Na mojem smjeru primaju samo šest ljudi na preddiplomskom. I ne, ne trebaš imati vezu kao što to ljudi govore za Akademiju.
– Što tvoja obitelj, prijatelji kažu o predstavi?
– Obitelj i prijatelji uvijek su mi velika podrška; dolaze i na moje dječje i plesne predstave. Bilo im je zaista drago, a bili su iznenađeni jer je tema predstave prilično mračna i teška. Ja privatno uvijek djelujem veselo, vedro i optimistično. Budući da su gledali moje prijašnje dječje predstave, šarene i sretne, vidjeli su drugu stranu mene koju nisu očekivali. Koliko su mogli biti objektivni, to je već druga priča. Inače, moj najveći kritičar je moja sestra blizankinja, s kojom obilazim kazališta u Zagrebu.
– Čime se sve još bavite? Radite li i na novim tekstovima?
– S Pinklecima sam svaku sezonu odradila barem jednu predstavu. Zadnjih nekoliko godina radila sam i nekoliko plesnih predstava u Zagrebu. Jednu radiodramu napravila sam za Novi Sad, a nedavno sam dogovorila i radiodramu za HRT.
Na zadnjoj godini radim na svoje dvije drame koje su isto o Međimurju i na međimurskom dijalektu. Teme su više tragične, nego mračne. Riječ je o fikciji, ali temelji se o međimurskom mentalitetu, no o tome više nekom drugom prilikom.
Foto: HNK Varaždin i Zlatko Vrzan
