15 C
Čakovec
Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Kako je Ivan Levačić dobio tešku bitku za život protiv svinjske gripe

O tome da gripa nije bezazlena bolest te da može dovesti i do smrtnog ishoda slušamo svaku godinu iz usta liječnika. Šezdesetšestogodišnji Ivan Levačić iz Peklenice na vlastitoj je koži iskusio težinu gripe, a život mu je spašen zahvaljujući priključenju na ECMO aparat – umjetna pluća.

Ispričao nam je svoju priču kako je uspio dobiti bitku sa svinjskom gripom.

– Preživio sam zahvaljujući tome što je sve u zdravstvenom lancu, od liječnika u našoj Bolnici do nastavka liječenja u Infektivnoj klinici ‘Dr. Fran Mihaljević’ u Zagrebu, funkcioniralo baš onako kako treba. Samo nesebičnim i stručnim zalaganjem medicinskog osoblja u objema bolnicama, uz podršku moje obitelji, rodbine i prijatelja, posebice djelatnika Caritasa Župe Vratišinec i župnika Pavla Mesarića, uspio sam svladati bolest. Da je u cijelom tom lancu postojala ijedna slaba karika i da nisu svi djelovali ispravno i na vrijeme, vjerojatno se ne bih izvukao, stoga im od srca na svemu zahvaljujem. – kazao je Ivan Levačić.

Borba za život 

Punih šest mjeseci trebalo mu je da se vrati u normalno stanje. Život mu je bio na rubu.

Drama je počela na samom kraju 2014. godine. Još 28. prosinca 2014. Ivan je sa suprugom Dragicom i prijateljima bio na novogodišnjem koncertu u Centru za kulturu u Čakovcu. Vrijeme je bilo otprilike kao i sada, snijeg, hladnoća, a harala je i gripa.

– Još sam se na tom koncertu osjećao normalno i zdrav, da bih iznenada od zdravog čovjeka u punoj kondiciji postao teški bolesnik na rubu života i smrti. Prve simptome bolesti počeo sam osjećati 30. prosinca 2014. godine kao kod prehlade: hunjavicu, peckanje u grlu i loše sam se osjećao. Stanje mi se pogoršalo pa smo otkazali i doček Nove 2015. godine kod prijatelja. No liječničku pomoć nisam odmah potražio, djelomično i svojom krivnjom, jer sam vjerovao da će simptomi proći. Tako sam k liječniku otišao tek 5. siječnja. Zamjenska liječnica dala mi je uputnicu za snimanje pluća, što sam obavio 7. siječnja, ali je nalaz bio gotov dan kasnije, 8. siječnja, te sam taj dan došao svom liječniku u već jako lošem stanju.  Zbog toga mi je odmah dao uputnicu za bolnicu. U popodnevnim satima javio sam se na Pulmološki odjel Županijske bolnice Čakovec, gdje sam odmah hospitaliziran. Bilo mi je toliko loše da se kao u magli jedva sjećam tek pojedinih detalja do trenutka kada je došla medicinska sestra i rekla da mi moraju staviti masku s kisikom da bih lakše disao. Izgubio sam svijest i kasnije bio u induciranoj komi, jer sam bio jako nemiran zbog nedostatka kisika. – opisuje precizno svaki detalj nemilog događaja.

Za daljnje događaje što se kasnije zbivalo doznao je od supruge Dragice, kćeri Danijele, zeta Zdravka i medicinskog osoblja.

– Zbog sve težeg stanja 10. siječnja premješten sam s Pulmološkog odjela u našoj Bolnici na Odjel intenzivnog liječenja, jer mi se stanje jako pogoršalo i, prema riječima liječnika, teško da bih preživio da to nije učinjeno. Konstatirana mi je gripa (tzv. svinjska gripa H1N1) i teška upala pluća (ARDS). Bio sam priključen na respirator zbog prisilne ventilacije pluća. Iako je s voditeljem Jedinice za intenzivno liječenje Županijske bolnice Čakovec i Klinike za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’ u Zagrebu dogovoren moj transport u Zagreb, nije se mogao obaviti do 13. siječnja zbog mojega izrazito teškog stanja, kada sam transportiran u zagrebačku bolnicu. Tamo sam 14. siječnja priključen na ECMO aparat – umjetna pluća, radi umjetnog prozračivanja krvi, budući da mi je funkcionirao tek mali dio pluća, što me održalo na životu. Uz zastoj rada pluća smanjivao mi se i broj otkucaja srca, koji su pali ispod 30 u minuti, zbog čega mi je ugrađen privremeni elektrostimulator. Stanje mi je bilo toliko teško da su mi liječnici davali tek 50 posto šanse da preživim i ozdravim bez posljedica. Do 19. siječnja bio sam priključen na ECMO aparat i respirator s ugrađenom kanilom na vratu. Stanje mi se polako počelo popravljati, pa su me 21. siječnja polako počeli buditi iz kome, da bih se potpuno probudio 25. siječnja. Tada sam i prvi put pokušao komunicirati sa suprugom i zetom kimanjem glave i stiskom ruke. – govori Ivan otvoreno o tome kako mu je život visio o kratkoj niti.

Ponovno sam morao učiti govoriti i hodati

Srećom, stanje je ubrzo krenulo nabolje, a posebno će se sjećati ovoga.

– Samo buđenje bilo je popraćeno teškim snovima i halucinacijama koje ću pamtiti dok sam živ. S respiratora sam skinut 5. veljače 2015. godine. Stanje mi se postupno poboljšavalo pa su mi počeli dolaziti fizioterapeuti jer sam u međuvremenu izgubio veliki dio mišićne mase i 20-ak kilograma. Morao sam ponovno učiti govoriti i hodati. Po riječima primarijusa s Odjela intenzivne njege u Infektivnoj klinici ‘Dr. Fran Mihaljević’, bio sam jedini koji se oporavlja u potpunosti i bez posljedica, jer je, kako je rekao, polovina pacijenata s tako teškim stanjem na groblju, a drugoj su polovini ostale posljedice zbog nedostatka kisika u vidu zatajenja pojedinih organa. – opisao nam je situaciju nakon što je prošlo najgore.

S obitelji, koja mu je dolazila u Zagreb u posjet svaki drugi dan bez obzira na vremenske uvjete, komunicirao je pomoću odštampane abecede, pokazujući im slovi i tako sričući riječi, objašnjava naš sugovornik kako je sve izgledalo nakon što je prošlo najteže. Uskoro je vraćen u Čakovec, a uslijedio je i rehabilitacijski oporavak u Varaždinskim toplicama.

– Uz stalnu fizikalnu terapiju i lijekove oporavak je tekao dobro pa sam 20. veljače transportiran u Županijsku bolnicu Čakovec na Infektologiju radi daljnjeg liječenja i fizikalnih terapija. Iz Županijske bolnice Čakovec otpušten sam 27. veljače uz preporuku za nastavak fizikalnih terapija u Varaždinskim toplicama. Po preporuci fizijatra osobni liječnik poslao je zahtjev HZZO-u za stacionar u Varaždinskim toplicama, koji mi je glatko odbijen, bez da me od članova komisije itko išta pitao ili pregledao. To je bila jedina zamjerka u cijelom liječenju. Uz veliko razumijevanje fizijatra u Varaždinskim toplicama ipak sam u kratkom vremenu uspio nastaviti fizikalne terapije, iako sam se od doma uz pratnju morao 30 dana svakodnevno voziti na terapije.

Danas je opet zdrav čovjek, vratio je izgubljene kilograme i osjeća se dobro. Dobio je borbu za život s opasnom bolešću koju će pamtiti do kraja života. Njegov slučaj upozorava da se “prehlada” nikako ne smije olako shvatiti te da, ako nema brzog poboljšanja, treba što prije reagirati odlaskom liječniku kako bi se utvrdilo o čemu se točno radi i na vrijeme reagiralo adekvatnim liječničkim tretmanom.

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE