– Prošla sam pakao u životu uz muža nasilnika. Želim prije svega poručiti svim ženama koje su u sličnoj situaciji kako nasilje nije sramota niti pak su žene krive za to. Obećala sam si nakon svega kako neću šutjeti o svemu što sam proživjela jer javnost treba znati da ima takvih životnih situacija u svakom susjedstvu. Hvala Bogu, ja sam se izvukla, stala sam na svoje noge i ponovno, uz drugog muža, volim život, volim sebe i sve oko sebe – u jednom nam je dahu ispričala hrabra Oksana Poljak iz Donjeg Mihaljevca. Žene ne moraju patiti jer izlaza ima. Bolje je dobra rastava nego loš brak.

Oksanu smo posjetili u njenom novom domu u kojem je svila svoje drugo obiteljsko gnijezdo nakon izlaska iz Sigurne kuće u kojoj je sa svoje četvero djece provela godinu dana.

Povod je također Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama koji se obilježavao ovih dana i u Međimurju, teme o kojoj još uvijek puno žena-žrtava ne želi govoriti javno zbog negiranja, prihvaćanja sudbine, odgoja, srama, nelagode ili pak potencijalnog straha od partnera-nasilnika. A badava nam priče o prevenciji, akcije, promocije nenasilja, dijeljenje letaka i održavanja tribina, ako sve to upravo iz tih razloga ne dopire do njih.

– Bit će bolje, bio je živčan, ja sam ga isprovocirala, nisam skuhala dobar ručak ili pak na vrijeme, to su samo izlike i izgovori kojima žene brane svog partnera nasilnika – naglašava Oksana iz svog vlastitog iskustva.

Nasilje se ne može niti pak smije opravdavati. Nasilnik će uvijek naći razlog za svađu i fizički obračun. U želji za mirom u kući, radila sam sve kako bi se sukob izbjegao, uvijek sam u glavi unaprijed razmotrila sve njegove želje i eventualne greške.

“Oprosti, dragi, što je tvoja šaka naletjela na moje lice”

Svog je, sad već bivšeg muža Međimurca, upoznala u rodnoj Rusiji, u Leninsk-Kuznjeckiju gdje je bio na terenu sa svojim građevinskim poduzećem. Mladost – ludost, kaže, i zaljubila se do ušiju i zbog njega je bila spremna na sve, odreći se i obitelji te krenuti na kraj svijeta.

– Udala sam se sa svega 20 godina, i to u Rusiji – prisjetila se svoje lude zaljubljenosti, danas 43-godišnja Oksana. Ljubav ne jednostavno zaslijepila i voljela sam ga bezglavo premda nam već ni tada nisu cvjetale ruže.

Ovoga puta, uzrok nevolja i okidač nasilja, kaže, nije bio alkohol, već patološka ljubomora partnera koji je bio i opsjednut kontrolom. Naime, uvijek je htio znati gdje je i s kim je.

– Nasilje je krenulo vrijeđanjem, vikanjem i fizičkim obračunom. Još me i riječi nisu toliko boljele kao batine. S grižnjom savjesti govorila sam: “Oprosti, dragi, što je tvoja šaka naletjela na moje lice.” S četvero djece, po prvi put sam na stan otišla 2006. godine, dakle nakon 11 godina braka. No, kako to već biva, pala sam na obećanje kako će se promijeniti te riječ oprosti i vratila mu se.

Primirje je trajalo jedno vrijeme i stvarno je mislila kako je nasilje iza njih i kako ih čeka novi, bolji život. Ali, gorko se prevarila te je napokon 2010. godine s djecom završila u Sigurnoj kući.

Nisam se mogla nadisati slobode

– Da sam barem prije znala za Sigurnu kuću – sa žaljenjem nam je priznala.

S djecom rođenom 1996., 1999., 2005. i 2006. godine, godinu je dana u kući učila o samopouzdanju, razgovarala s drugim ženama, terapeutima, psiholozima, pokušala ponovno steći povjerenje u suprotni spol, a položila je i tečaj za vizažisticu.

– Nikad se do tada nisam šminkala osim kad sam prikrivala masnice. Jedino sam se tada i smjela uljepšati, prisjetila se tih turobnih dana. Nasilnici su naime pravi majstori koji znaju gdje treba udariti da boli, a gdje da se otisak šake ne vidi.

Zahvaljujući podršci drugih žena i terapeutima, Oksana je ponovno naučila voljeti sebe. Jer do tada je uvijek radila samo za druge i ono što su drugi želji. Sada pak je sebe stavila u prvi plan, počevši s velikim slavljem kada se sa sebe skinula okov lošeg braka. Rastava joj je donijela slobodu, mir, ali i razmišljanje što dalje sa životom.

-Jedno je sigurno: nikad više tuđa šaka prema meni ni iz kojeg razloga.

Po izlasku iz Sigurne kuće iznajmila je malu obiteljsku kuću u Donjem Mihaljevcu, zaposlila se i počela živjeti punim životom. Uz drugačiji pogled na svijet, ali i samu sebe, sazrela je te ponovno počela gledati suprotni spol. Spletom životnih okolnosti, upoznala je svog sadašnjeg supruga Stjepana s kojim je, bez imalo dileme i straha, po drugi put, 2012. godine stala pred oltar. Ubrzo je došlo i peto dijete te je odlučila ostati doma s djecom dok Stjepan radi u Njemačkoj. S bivšim suprugom održava povremene kontakte i to prvenstveno zbog djece. S druge strane, djeca ga redovito viđaju i obožavaju, što smatra izuzetno dobrim za samu djecu. I sadašnji je suprug Stjepan primio njenu djecu bez ikakve rezerve i zadrške.

– Nije mi ni palo na pamet da Stjepanu zatajim svoju prošlost. Bez imalo grižnje savjesti ispričala sam mu sve što sam prošla i doživjela. Nisam htjela ništa od njega skrivati jer želim vezu koja počiva na bezuvjetnom međusobnom povjerenju. I danas se više ničega ne bojim, niti da bi Stjepan digao ruku na mene. Istina, trebalo mi je vremena da dođem do toga i sretna sam što sam uspjela. I nitko me ne može uvjeriti da se ne može. Može se sve, samo treba željeti i odlučiti kada je dosta.

Uz svoju djecu i supruga za koje živi, Oksana je vrijedna predsjednica Udruge žena Donji Mihaljevec, aktivna je članica udruge Kalinka, redovito posjećuje obitelj supruga Stjepana s kojom je u odličnim odnosima. I uvijek ali uvijek govori bez zadrške o svemu što je proživjela, daje savjete ženama u sličnim situacijama uz napomenu kako žena nije kriva za nasilje i kako izlaz postoji pa čak i novi, drugačiji, sretniji obiteljski život.

– Najgore je što još uvijek žene šute, srame se i u tišini i apatiji mire se sa sudbinom. Ja sam živi dokaz kako se može drugačije jer ako se zid ne može razbiti, može se zaobići ili preskočiti.

Piše: Vlasta Vugrinec 

Ostavi komentar