DJ Miljenko Milović, poznat kao Miloje, predstavlja ključnu figuru u povijesti čakovečke glazbene scene osamdesetih godina
Nakon deset godina fenomenalnog uspjeha “Blast From The Past 90’s” partija, koji je započeo kao spontana ideja i prva trash zabava u Međimurju, dolazi nova dimenzija – “Blast From The 80s”! Ovaj put, uz još više entuzijazma i nostalgije, vraćamo vas u jedno od najuzbudljivijih razdoblja u glazbi i kulturi.
Kao i svaka velika transformacija, ovaj događaj donosi potpuno novi pravac, a vjerujemo da će biti još bolji, veći i intenzivniji nego ikada prije. “Blast From The 80s” bit će prava vremenska kapsula koja će oživjeti sve ono što je obilježilo osamdesete – od glazbenih klasika koji su oblikovali generacije, do mode, vizualnih efekata i atmosfere koja nas vraća u nezaboravne godine.
Kao uvertiru u ovaj spektakl, razgovarali smo s Miljenkom Milovićem, poznatijim pod nadimkom Miloje, jednim od ključnih figura čakovečke društvene i glazbene scene osamdesetih godina. Kroz instituciju “Klub mladih”, tijekom sedamdesetih i osamdesetih, aktivno je sudjelovao u animaciji zabavnog života mladih Čakovca. Kao DJ, započeo je svoju karijeru početkom 70-ih i neprekidno radio punih 18 godina do kraja 80-ih, a istovremeno je imao i stalno zaposlenje u svojoj struci.
– Kako je došlo do zatvaranja Rupe u Starom Gradu i otvaranja “Kluba” u čakovečkom Centru za kulturu?
– U Starom gradu 25. svibnja 1972. zalaganjem i razumijevanjem gradskih vlasti, otvoren je “Klub mladih”. Prostor namijenjen boravku omladine, u kojem su gostovali glumci, književnici, plesne grupe, glazbeni sastavi… a subota je bila rezervirana za disko program. Bio sam tada jedan od rijetkih koji je imao glazbenu opremu i gramofonske ploče, pa su me odabrali za DJ-a. Prostor je dobio popularno ime “Rupa”, prilikom disco programa obično je bilo 500 do 700 ljudi. “Zavod za zaštitu spomenika” iz Zagreba 1979. zabranjuje korištenje prostora, tvrdeći kako bi se zbog zvučnih vibracija zidovi (debeli nekoliko metara) mogli oštetiti. Zato popularni “diskač” seli u sportsku dvoranu “Partizan” (sada “Macanov dom”), naravno, program je bio samo subotom, a opremu sam dovozio i odvozio kombijem. Tu se kroz večer znalo izmijeniti i do tisuću mladih.
Srećom, upravo je započela gradnja Centra za kulturu Čakovec u kojem prvotno nije bio predviđen prostor za mlade. No, projekt je brzo prilagođen, a ispod glavne pozornice osmišljen je prostor za druženje. CZK je otvoren 29. 11. 1981., a popularni “Klub mladih” ponovno je bio aktivan tijekom cijelog tjedna, čime se disko program vratio iz Partizana u novi prostor. Treba naglasiti da se tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina svake subote u disku okupljalo 500 do 1000 mladih – danas bi to bila nemoguća misija.
– Kamo se još sedamdesetih godina izlazilo u Čakovcu?
– Sedamdesetih godina jedino mjesto za izlazak mladih, izuzev nekoliko kafića i restorana, bila je Rupa u Starom gradu. Povremeno su u “Partizanu” gostovali bendovi iz cijele tadašnje Jugoslavije. Početkom osamdesetih, “silom prilika” tu je gotovo dvije godine bio i diskač. Otvaranjem Centra za kulturu mladi ponovno dobivaju svoj “Klub”. Iako relativno moderne izvedbe, taj prostor je u CZK “naknadno utrpan na silu” i nije bio pogodan za sve sadržaje. Nema pozornicu, nedovoljne je visine, mogao je maksimalno primiti 400 do 500 ljudi, jedan ulaz odnosno izlaz. Uvijek sam se brinuo što se može dogoditi u slučaju panike u prepunom prostoru.
Dvorana GOC-a otvorena je 1978. i postaje mjesto masovnijih zabavnih okupljanja. U drugoj polovici osamdesetih otvaraju se Diana”u Hotelu Park, te “Pikač” (opet) ispod pozornice, u kinu “Dom”. To je značajno obogatilo glazbenu disko scenu, i publika je mogla birati mjesto izlaska, ovisno o svom glazbenom ukusu.
– Kako se u to vrijeme nabavljala oprema?
– 70-e, a posebno 80-e godine, kod nas su bile nabijene glazbenim događajima. Nastao je velik broj bendova, svi su bili amateri, odnosno ljudi su imali svoja stalna zaposlenja. Tada nisi mogao uvesti opremu ako ti to nije bilo profesionalno zanimanje. Naravno, pojedinci su uvozili gitare i pojačala za “osobno korištenje”. Uvesti cijelo ozvučenje, pogotovo za diskač, bilo je teško izvedivo. Tehničke sam struke, pa sam si svu opremu za disko izradio sam. To je jedan od razloga da sam i postao DJ, naravno i iz ljubavi prema glazbi.
Izrađivao sam i ozvučenja i svjetlosne uređaje za mnoge sastave. Nisam bio jedini, bili smo dvojica, takve uređaje popravljao je i izrađivao i Marijan Tkalčec. Prijatelji koji su radili u inozemstvu, a dolazili doma vikendom, dobili bi popis otpornika, čipova, tranzistora, i svega ostalog, iz čega sam doma radio pojačala. Drvene kutije za zvučnike, radile su se doma, a same zvučnike, jedan po jedan, smo uvozili. Iako se ta oprema selila s nastupa na nastup, rijetko se nešto pokvarilo. Radile su se i kopije svjetski poznatog “Marshalla”, pojačala za gitare, radilo je na “lampe”, odnosno elektronske cijevi. Kvaliteta je dosezala oko osamdeset posto od originala, što je bilo dobar tehnički doseg.
– Tko je sve od svjetskih izvođača nastupao u Čakovcu u to vrijeme?
– Tih godina govorilo se kako je Varaždin grad Baroka, a Čakovec grad Rocka. S razlogom, jer je Čakovec, uz poznati diskač i mnoštvo vrlo kvalitetnih lokalnih sastava, imao i neviđenu tradiciju scenskog nastupa. Gotova da nema poznatog sastava iz bivše Jugoslavije koji nije nastupao u Čakovcu. Zahvaljujući Čakovčanu Toniju Sabolu, koji je organizirao nastupe stranih bendova u cijeloj bivšoj državi, u Čakovcu su gostovala mnoga svjetska glazbena imena: John Mayall, Alvin Lee, Peter Green, Saga, Ginger Baker….
Budući da je Čakovec mali kontinentalni gradić, a nije razvikana turistička destinacija, sigurno je prvi na svijetu po broju nastupa popularnih svjetskih glazbenika. U Čakovcu je bio i David Bowie s svojim glazbenim timom. Skrenuli su busom, dok su išli iz Budimpešte na koncert u Zagreb, htjeli su vidjeti mjesto u kojem živi “onaj” Toni Sabol, jer ga je poznavalo “pola” britanskih Rokera. Išli su i na ručak u kineski restoran “Chang Du”.
– Koji su još čakovečki bendovi doprinosili glazbenoj sceni Čakovca?
– Najstarija i najomiljenija bila je grupa “Demoni”. Grupa “Fire” djelovala je u Holandiji i Njemačkoj, a vratili su se u Čakovec 1977. te su se udružili u grupu “Demoni-Fire”. Početkom osamdesetih postigli su zavidan uspjeh na rock sceni bivše države. Izdali su i nekoliko ploča. Nabrajanje svih lokalnih rock bendova bilo bi dugotrajno. Spomenuti ću grupu “Tablete protiv stida” jer je osvajala i nagrade na međurepubličkim natjecanjima.
Također “Charlie band” koji su prvenstveno imali uigrane i kvalitetne nastupe. Osamdesetih godina ljudi su često izlazili, kako mladi tako i njihovi roditelji, prilično veliki lokali bili su vikendom puni. Bilo je puno vrlo kvalitetnih bendova koji su svirali sve, od zabavnjaka preko popa pa do rocka. Nastupali su po hotelima, bezbrojnim međimurskom izletištima, također u inozemstvu. Diskači su također bili krcati. Glazba je bila način življenja, mnogi roditelji slušali su istu glazbu kao i njihova djeca.
– Čakovec je bio jedan od prvih gradova u bivšoj Jugoslaviji koji je dobio kabelsku televiziju sredinom osamdesetih. Kako je to promijenilo svakodnevni život?
– Sredinom 80-ih u Pribislavcu, u lokalu Viktorija bila je postavljena prva satelitska antena u Jugoslaviji, kupljena iz inozemstva. Godinu i pol kasnije, moja malenkost sama je izradila u kućnoj radinosti, prvi satelitski sustav, od prijemnika do “tanjura” promjera 2 metra. Niti jedna tvornica to nije izrađivala, bio sam također prvi u bivšoj državi, a među prvima u Europi. Nikad neću zaboraviti dan kad mi je sustav proradio. Tog dana prvi put su emitirali spot “Final Countdown” grupe “Europa”. Prateći satelitske programe, imao sam stalnu informaciju o glazbenim kretanjima u svijetu. Nedjeljom sam snimao (video rekorderom) britansku glazbenu top listu u sedam navečer, u osam se top lista već “vrtjela” na dva televizora u diskaču “Pikač”. Jedne zagrebačke novine opisale su to kao “čudo”, i pitali su ako još netko ima nešto takvo u bivšoj državi. Nitko se nije javio.
Prilikom velikog svjetskog humanitarnog “Live Aid” glazbenog koncerta, u diskaču u CZK direktno sam s koncerta u New Yorku umiksavao u program neke izvođače. Danas, imajući mobilne uređaje, cijeli svijet nam je na dlanu, sredinom osamdesetih, nešto takvo graničilo je s fantastikom, meni veliki izazov. Sve ovo sam spomenuo, kako bi se vidjelo u čemu sve smo bili prvi. Zato je “normalno” da smo tih godina imali prvi u Jugoslaviji kabelski sustav, u cijelom gradu i okolnim naseljima. Inicijatori referenduma za KDS bili su inženjeri s čakovečke Elektre, na čelu s ing. Orlovcem. Dovezli smo kamionom moj satelitski sustav ispred CZK i ljudi su dva dana mogli na televizorima gledati kakvi programi se nude. Referendum je pozitivno prošao, odnosno građani su sami, svojim sredstvima, izgradili KDS. Bio je to veliki prozor u svijet, sve informacije, filmovi, glazba, sport, bili su na raspolaganju 24 sata. Taj KDS koristi se i danas.
– Kako ste došli do ploče Jig A Jig, ali i do ostalih tada popularnih ploča?
– Pjesma “Jig A Jig” sastava East of Eden, mnogima je dan danas ostala u sjećanju. Do singl ploče došao sam na najčudniji mogući način: u Zagrebu, dok sam čekao tramvaj, netko je iz velike zgrade bacio ploču kroz prozor i doletjela mi je ravno pred noge. Naravno, ploča je doputovala u Čakovec. 1972. Rupa u Starom gradu bila je jedino glazbeno okupljalište. Dolazili su mladi različitih ukusa, neki su voljeli “tešku glazbu”, rijetko što je bilo za čagu: “Pink Floyd”, “Black Sabath”, “UFO”, “Led Zeppelin” i slično. Drugi su dolazili zbog trenutnih hitića, odnosno plesa. Treći su pak, voljeli čagati, ali na dobre stvari “s ukusom”.
Moj zadatak bio je da svi na kraju izađu veseli i zadovoljni, dakle, nemoguća misija. Ipak, našao sam rješenje: dok su se ljudi skupljali, svirao sam “teške stvari” i glazbeni sladokusci došli su na svoj račun. Kad se skupilo dovoljno ljudi, zasvirala je špica “Jig A Jig” odnosno znak da čaga počinje, svi su to čekali i odmah skočili plesati. Kad su najmlađi otišli doma, svirao sam dobre plesne stvari “one s ukusom”. Ha, ha!
Tijekom tih godina, teško se dolazilo do ploča; naručivao sam ih iz Londona, a kasnije mi je sestrična slala nove naslove iz Njemačke. Nikad nije bilo problema s pošiljkama, a ploče su uvijek stizale u dobrom stanju. Kako su godine prolazile, do glazbe se sve lakše dolazilo. Zanimljivo je da nikad nije izgubljena niti jedna pošiljka, nije bilo razbijenih ploča, carinici nikad nisu “zezali”.
– Gdje se Čakovec nalazio na rock karti Jugoslavije?
– Skoro sam zaboravio, i prvi diskač u Čakovcu koji je otvorio Bajber ispod “Delikatese”, otvoren je u jesen 1969., dakle nekoliko mjeseci prije prvog zagrebačkog diskača. Demoni su osnovani 1961., iste godine kad i Beatlesi, a godinu dana prije Rolling Stonesa. Neupitno je da smo tih godina, po pitanju rock glazbe, bili gotovo u svemu prvi. Čakovec je i po infrastrukturnoj uređenosti, industriji, i kulturi općenito, visoko kotirao i prednjačio pred drugima. Možda smo s rockom (po navici) samo proširili tradiciju? Već činjenica kako smo mnogo toga imali prije drugih (i više od drugih) sama po sebi je prednost.
U ondašnjoj državi, živjeti blizu Zapada prednost je koju smo također dobro iskoristili. Možda se posložilo da su se na ključnim mjestima, u pravo vrijeme našli pravi ljudi? Bendovi su rado gostovali u Čakovcu, jer su prepoznali visoki glazbeni ukus ovdašnje publike. Toni Sabol ispričao mi je na koji način vrhunski svjetski glazbenici “testiraju” publiku: svi oni znaju koje pjesme su im najpopularnije, ali znaju i koje kompozicije su im glazbeno i umjetnički najkvalitetnije, čakovečka publika, upravo je najintenzivnije reagirala na takve pjesme, što je znak pravog glazbenog ukusa. A dobar glas daleko se čuje…
MODNI TRENDOVI OSAMDESETIH
Svi su željeli izgledati kao rock zvijezde!
Modna revolucija krenula je krajem šezdesetih, prvo su odbačena do tada obavezna odijela. Nastupila je sloboda u izboru odjeće. Rock zvijezde diktirale su stilove i trendove, svi su željeli izgledati kao oni. Predvodili su “Beatlesi”: njihova duga kosa, trapez hlače, maksi kaputi, muške čizme s visokim petama, šarena odjeća, traperice… Žene su postale slobodne, svjesne svoga tijela, uživale su u modnom izričaju: vruće hlačice, bikini, indijsko platno, cvijeće u kosi, široki rukavi i kragne…
– U početku, najviše problema bilo je s Beatles frizurama, profesori su nas tjerali iz škole na šišanje. U Londonu su na trgovima organizirali masovna šišanja čupavaca. Stariji su teško prihvaćali tako nagle i radikalne promjene, međutim, već nakon koju godinu duga kosa zavladala je svijetom. Nosili su ju i oni profesori i političari i TV zvijezde i naši roditelji, mi smo se slatko smijali. O modnim trendovima, saznavali smo na televiziji gledajući spotove omiljenih bendova, pratili smo glazbeni tisak, uvijek je u sredini bilo velikih postera. Mnoge stvari davali smo šivati, po odjeću, posebno traperice, odlazilo se u Trst. Ne zato što kod nas nije bilo takve robe, traperice Levi Strauss moglo se kupiti i u Grazu i u Zagrebu, ali roba je bila vrlo kvalitetna, pa samim time i skupa. U Trstu, na pijaci Ponte Rosso, bilo je sve bitno jeftinije, ali i manje kvalitetno.
Kupovali smo “Diesel” i “Super Rifle” (noge ti ko’ kifle) traperice. Mi iz ovih krajeva bili smo povlašteni, zamislite one iz Dubrovnika ili Niša, koji su imali preko tisuću kilometara puta, ispričao nam je Miljenko.
> Blast from the past najavljuje novi party: Uskačemo u vremeplov 80-ih!
