8 C
Čakovec
Petak, 29 ožujka, 2024

EMOTIVNA priča zlostavljane Međimurke koja je pobjegla u Sigurnu kuću: Tukao me na mrtvo ime!

Po tko zna koji put u Hrvatskoj obilježili smo Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama s poraznim statistikama. I dalje se broje žrtve koje je usmrtio partner, tko zna koja je brojka onih koje su završile u bolnici uz izliku da su pale sa stepenica, dok se broj onih koje trpe svakodnevno fizičko, psihičko, seksualno ili ekonomsko nasilje ne može ni naslutiti.

Ove godine obilježavanje ovog dana gotovo pa se spojilo sa stupanjem na snagu Istanbulske konvencije – dokumenta koji je izazvao puno turbulencija u našem društva i koji od ponedjeljka 1. listopada vrijedi i u Hrvatskoj.

O ovom dokumentu, punog imena Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, proteklih mjeseci svašta se moglo čuti i vidjeti. Višesatne rasprave u Hrvatskom saboru, prosvjedi diljem zemlje, skupljanje potpisa za referendum protiv Konvencije, nevjerojatne izjave i komentari političara, ali i građana koji su je osuđivali na osnovi nebuloznih zaključaka, negativni aktivizam klerikalnih udruga i crkve zamaglile su pravu svrhu ovog dokumenta o potrebi zaštite žena od nasilja.

Konvencija donosi najdetaljniji pravni okvir za borbu protiv nasilja nad ženama i u obitelji. Ona obvezuje sve države koje su je ratificirale da žrtvama pomognu pri oporavku, osiguraju im pravno i psihološko savjetovanje, da se ubrzaju otvaranja skloništa za žene i djecu te im se omogući financijska pomoć, kao i pomoć pri pronalasku mjesta za stanovanje i zapošljavanje. Sve ono što je u Hrvatskoj, ali i u Međimurju veoma veliki problem koji bi mnogi najradije stavili pod tepih.

Jer obiteljsko nasilje kod nas je i dalje tabu-tema, često se žrtve ni ne usude prijaviti isto. Tek kada je žrtva pretučena na mrtvo ime, jer se onda sve vidi i sve je jasno, dolazi do reakcije.

Međutim, tada je sve već kasno. Žrtvi često ne preostaje ništa drugo nego spakirati stvari i otići pod pretpostavkom da u međuvremenu nije potonula, izgubila samopouzdanje, završila na lijekovima za smirenje i slično. Jedino tko pruža mogućnost zaštite je Sigurna kuća, i to kao privremeno rješenje. Upravo taj spas potražila je i naša sugovornica koja je željela ostati anonimna.

Godinama je trpjela fizičko, psihičko i ekonomsko nasilje. Na tisuću je načina pokušavala riješiti problem nasilja, vodila je bezbroj razgovora, molila i kumila da bi u jednom trenutku shvatila kako mora napraviti rez, reći da je dosta i prekinuti mučnu situaciju.

– Skupiš svu hrabrost u sebi i veliš si: “E, sad je dosta!” – Imala sam sreću da su djeca završila školu i svak je krenuo svojim životom i to je bila olakotna okolnost. U trenu si sam sa sobom, više ne znaš što i kako dalje i obraćaš se Centru za socijalnu skrb koji te dalje usmjerava prema policiji da bi na kraju lanca bila Sigurna kuća. Biraš zaštitu, pomoć, sam si kao Pale sam na svijetu. Trebaš nekoga da se sasluša, da ti pruži ne samo osnovne životne potrebe već i da te usmjeri i pomogne da ponovno staneš na noge, da se sabereš, da postaneš svjestan sebe, da ponovno postaneš korisna osoba, osoba koju društvo treba.

U Sigurnoj je kući već neko vrijeme. Kaže, svakodnevne obveze ju ispunjavaju pa više ne sjedi sama u sobi i bulji u jednu točku. Polako staje na svoje noge, traži posao koji je izgubila zbog bolesti čime je postala tehnološki višak. Bez posla i financijskih sredstava ne može nigdje.

– Povratak u vlastiti dom je nezamisliv i trenutno nemoguć jer sustav u Hrvatskoj je takav kakav je. Nasilnik je i dalje ostao doma, dobio je zabranu prilaska i uvjetnu kaznu. Ako je prekrši, slijedi samo novčana kazna bez zatvora.

Kad je otišla iz vlastitog doma s jednom plastičnom vrećicom, sama sa sobom dogovorila se kako povratka na staro više nema. Drugim riječima, nema više svoj dom.

– Ako si tako postaviš ciljeve, sve je to skupa lakše i jednostavnije realizirati. Problem je što žrtva odlazi, sve ostavlja želi li nastaviti s normalnim životom bez nasilja, dok nasilnik ostaje. Ako ga i policija odvede u trenutku nasilnog čina, po hitnom postupku uz eventualnu prekršajnu prijavu, nakon dan-dva on se vraća i situacija postaje još gora.

– U početku sam krivila sebe, mislila sam da sam ja kriva za nasilje. S godinama sam se privikla i naučila robotički preživljavati sve izljeve bijesa. Svaku riječ prije nego što sam izgovorila, svaku radnju i postupak, najprije sam tri puta odvagnula u glavi i unaprijed predvidjela posljedice. S druge strane, nasilnik nije svjestan svog ponašanja jer često i sam dolazi iz takve obitelji te je usvojio takav obrazac ponašanja. Stoga ni ne priznaje, odnosno ne želi dobrovoljno na liječenje ili razgovore, već jedino ako mu to sud ne odredi kao obaveznu mjeru.

I tu sve staje. Nikoga se ne može na ništa prisiliti, stručnjaci priznaju samo dobru volju. A u ovakvim situacijama to nije dovoljno. Policija priznaje sam čin nasilja, Centar za socijalnu skrb nalaz psihijatra na ništa ne obvezuje, fotografije nisu dokaz itd.

Ponovno se vrtimo u krug do, nažalost, najcrnjeg scenarija u kojem se nadležni ponovno pozivaju na okvire zakona i vlastitu nemoć. Zbog toga je sada tu i Istanbulska konvencija, jer ako ne želimo sami mijenjati stanje stvari kada je u pitanju ovaj strašan društveni fenomen koji je najveći okidač za raspad obitelji, onda nas sada prisiljava taj dokument.

Jer, u protivnom, i dalje ćemo samo brojiti crne statistike, dijeliti letke i prospekte, pisati projekte prema fondovima EU i držati predavanja i radionice. Badava sve to. Kad je žrtva sama, u početku se i srami priznati sama sebi, a još teže drugima kakvo zlo se događa.

I kad potraži pomoć, nailazi na zid, a vrlo često i na nerazumijevanje institucija. A hvala Bogu, imamo ih u Međimurju, i to podosta.

Piše: Vlasta Vugrinec/Dejan Zrna, Foto: Zlatko Vrzan

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE