Đuro i Marija Štimec iz Nedelišća: Prisjetili se kako je izgledalo njihovo vjenčanje 1969. godine

Obitelj Štimec
Obitelj Štimec

Kapetan, kaproli, hadnač i podsnehalja samo su neki od glavnih svati u Donjem Kraljevcu pred 50 godina 

2. kolovoza 1969. godine vjenčali su se Đuro i Marija Štimec u Donjem Kraljevcu nakon što su se poznavali godinu dana. Marija je onda imala 16 godina, a Đuro 21. Nakon dugih 50 godina ponovno su se prisjetili svojeg dana vjenčanja, te nam ispričali kakvi su sve običaji vladali. Današnja vjenčanja nešto su drugačija nego onda, a svako je selo imalo svoje specifičnosti. Đuro je iz Novakovca, ali prihvatio je običaje kakvi su bili u Donjem Kraljevcu, odakle je rodom njegova draga. 

Početkom tjedna, uoči svadbe koja je bila za vikend, okupile su se žene koje su ručno izrađivale rezance za juhu. Kasnije su pekle kolače, a u četvrtak i petak su počele kolinje kokoši koje su kasnije išle za juhu i pečenje. Kuća se podredila vjenčanju, sobe su se ispraznile kako bi gosti imali mjesta, te su se postavljale klupe. U petak, dan uoči vjenčanja skupila se samo uža rodbina, ali nisu ostali do kasno u noć. U subotu već oko 6 sati ujutro krenula je muzika kroz selo koja je počela skupljati goste i svatove, ali to je običaj kakav je bio u Novakovcu. 

Prvo se vjenčalo sudski kod matičara, kasnije se išlo u crkvu na obred. Na početku kolone bili su kaproli sa sabljama, iza njih djeca, muškarci, zastavnik, mladence, hadnač i podsnehalja, žene, a za njima limena muzika. Na njihovom vjenčanju bilo je oko 120 svatova. 

“Napetnice” su bile prije ručka, kad su se mladi dečki okupili ispred kuće oko muzike. Starešina, kapetan vodio je svadbu, te sprečavao mladence. Nakon što su se vratili s obreda, plesalo se nakon ručka koji su pokazali roditelji mladenaca. Podlekići su bile kolegice od mladenaca. Današnji kumovi, nekad su bili hadnač i podsnehalja. Oni su bili glavni svati, a podsnehalja je bila obučena u narodnu nošnju. Za njih je posebna glazba svirala, te se reklo da moraju gaziti zelje. To je više bila vrsta igre, te se prikazao cijeli proces od sadnje do branja zelja. Nije se plaćao ples mladenke, nego su se novci skupljali za muziku i kuharicu. Ako se dosta novaca skupilo, onda roditelji nisu morali dodatno plaćati, a sve je to bilo zbog toga jer je kuharica svu hranu pripremala cijeli tjedan. Cimeri su se također dijelili, nisu se plaćali u Donjem Kraljevcu. Tako su mladenci dobili samo darove od svojih svatova. 

U pola noći mladenka se išla presvući u drugu haljinu. Na glavu su joj stavili rubac koji je bio simbol žene. Testiralo se i kako je spretna snaha. Mladenci su plesali, a pod noge su im bacali “cepanice” koje su novopečeni supružnici trebali preskakati i stavljati s nogama sa strane. Ovaj običaj danas je zamijenio ples mladenke koji se u većini slučajeva plaća. 

Svako mjesto ima i danas svoje običaje. Neki su nestali, drugi su postali nešto drugo, a postoje i oni koji se njeguju i danas. Marija i Đuro posebno su ponosni što će se njihov unuk i njegova buduća supružnica iduće ljeto vjenčati u starinskom duhu nekadašnjih međimurskih svatovskih običaja.

Foto: Dora Vadlja

Ostavi komentar