Društvo građevinskih inženjera i tehničara Međimurja posjetilo Slavoniju i Baranju

Društvo građevinskih inženjera i tehničara Međimurja - DGITM

Tridesetak članova Društva građevinskih inženjera i tehničara Međimurja – DGITM Čakovec, je u sklopu stručnog usavršavanja, organiziralo dvodnevno putovanje od 22. do 23.09.2018. godine u Slavoniju i Baranju.

Nakon prijeđenog puta podravskom magistralom, odmah po dolasku u Osijek posjećena je Tvrđa, kompleks izgrađen u 18. stoljeću s impozantnim bedemima i gradskim vratima, romaničkom jezgrom, te kvadratnim glavnim trgom. Osijek je najvažnije vojno, gospodarsko, upravno i kulturno središte Slavonije. Smješten je u  ravnici na desnoj obali rijeke Drave. Najveći je grad u Slavoniji, četvrti po veličini u Hrvatskoj te sjedište Osječko-baranjske županije. Sastoji se od 7 gradskih četvrti. Grad je s najviše zelenila i zelenih površina u Hrvatskoj, s 17 parkova u ukupnoj površini od 394.000 m2. Tvrđa pripada najznačajnijim starim hrvatskim gradskim jezgrama i najveći je sklad baroknih vojnih zgrada očuvanih do danas. Ističe se zgrada glavne straže iz 1730. godine s arkadama i četverouglatim tornjem za obilazak stražara. U Tvrđi su očuvane lijepe plemićke i građanske zgrade, barokni kužni pil Svetog Trojstva (1729.-1730.), fontana, zgrada Muzeja Slavonije, stara gimnazija, crkva sv. Mihovila s vrijednim inventarom i opremom (čuva kalež s medaljonima od emajla s prikazima iz života sv. Franje Ksavera sa žigom iz Beča iz 1764). Franjevački samostan izgrađen je 1699. godine u kojem je 1735. godine Slavonija imala svoj prvi fakultet (studij mudroslovlja i bogoslovije). Iste godine tu je utemeljena prva tiskarnica u Slavoniji. Ono što su međimurski građevinari odmah uočili po dolasku u Tvrđu je očito smanjenje broja stanovništva iseljavanjem u inozemstvo, što se moglo vidjeti po praznom trgu u vrijeme subotnje „špice“.

Osijek, Tvrđa, Pil Svetog Trojstva

Nakon razgleda Tvrđe Šetalištem kardinala Franje Šepera stiglo se do mjesta na kojem je bio izgrađen Veliki osječki most. Most je bio podignut 1526. godine za turskog prodora prema Mohaču kao vojna improvizirana gradnja. Protezao se od Osijeka do Darde, čija zračna udaljenost iznos nešto više od 6 kilometara. Drava je bila premošćena pontonom, a od lijeve obale Drave do Darde pružala se drvena gradnja uzdignuta na pilotima iznad močvarnog terena. Pretpostavlja se da je u gradnji mosta sudjelovao najznačajniji turski graditelj Sinan. Izvorni planovi mosta nisu poznati, a prvi opisi spominju se u osmanskim dokumentima iz 16. stoljeća. Opisan je i u povijesnim izvorima i putopisima u 17. stoljeću kada i nastaju prvi grafički prikazi. Više puta je obnavljan i pregrađivan, a djelomično je srušen tijekom prodora Nikole IV. Zrinskog 1664. godine. Prilikom oslobođenja Osijeka 1687. godine, most je srušen, premda je još i u 18. stoljeću bio kartografski prikazivan. Arheološkim istraživanjima 2009. godine potvrđeno je da drveni piloti pronađeni 2008. godine u ribnjaku Đola, južno od dvorca Esterhazy u Dardi, pripadaju konstrukciju mosta. Nedaleko nekadašnjeg starog drvenog  mosta uz šetalište se nalazi moderan viseći pješački most preko Drave, jedan od najpoznatijih i najljepših simbola grada. Jedinstvenog je izgleda u cijeloj Hrvatskoj. Visok je 35 metara. Izgrađen je 1981. godine. Od izgradnje do Domovinskog rata službeno se nazivao Most mladosti, a mnogi Osječani ga i danas tako nazivaju. Za vrijeme rata je bio oštećen, ali je već 1993. godine obnovljen, a nova značajnija obnova je bila 2007. godine, kada je postavljena nova hodna površina, obnovljeni spojevi ploča, obojana ograda te zamijenjena rasvjeta.

Urbano središte Osijeka je Gornji grad, gdje je smješten glavni gradski trg trokutnog oblika, Trg Ante Starčevića. Gornji je grad izgrađen najvećim dijelom krajem 19. i početkom 20. stoljeća, pa ga karakterizira arhitektura historicizma. Najistaknutija građevina je župna crkva sv. Petra i Pavla, građena 1894. do 1899. godine u neogotičkom stilu, prema projektu njemačkog arhitekta Franza Langenberga, a na poticaj biskupa Josipa Jurja Strossmayera. U blizini se nalazi neoklasicistička Palača županije te Hrvatsko narodno kazalište s elementima pseudomaurske arhitekture. Od baroknih građevina može se istaknuti kapucinski samostan s crkvom svetog Jakova te manja crkva svetog Roka.

Put je nastavljen prema Ivandvoru, gdje je smješteno matično stado lipicanskih kobila s podmlatkom koji se ovdje uzgaja i othranjuje do svoje treće godine, kada muška omad odlazi na obuku i trening u Pastuharnu. Štale za konje i stanove za radnike na Ivandvoru je još davne 1912. godine izgradio biskup Ivana Krapac. Njihov izvorni oblik i vizure sačuvani su do danas, pa stopljeni sa zadivljujućim slavonskim pejzažom i nadopunjeni smirujućom tišinom koja okružuje konje, posjetiteljima nudi nezaboravan doživljaj. Značaj i ljepotu prepoznalo je i Ministarstvo kulture, koje 2015. godine imanje proglasila kulturnim dobrom. Engleska kraljica Elizabeta II. je s britanskom kraljevskom obitelji 1972. godine posjetila Đakovu i ergelu, što je bio velik događaj za to mjesto.

Đakovo  nosi titulu Srce Slavonije. Godine 1773. postaje središte sjedinjenih biskupija Bosansko-đakovačke i srijemske koje obuhvaćaju sve sjeveroistočne hrvatske krajeve. Biskup Antun Mandić otvara danas najstariju visokoškolsku ustanovu Slavonije i Baranje, Bogoslovno sjemenište. Poduzima i velike gospodarske zahvate na vlastelinstvu, posebice u uzgoju vinograda. Imenovanjem Josipa Jurja Strossmayera biskupom 1849. godine grad je u novom usponu. Biskupsko vlastelinstvo postaje uzorno gospodarstvo sa znatnim prihodima koji velikom biskupu omogućuje neviđene mecenske pothvate u Hrvatskoj, a Đakovu s novom katedralom, te brojnim crkvenim i gospodarskim zdanjima daje novo lice. Đakovačka katedrala Svetog Petra građena je u neoromantičkom stilu u razdoblju od 1866. do 1882. godine. U kripti katedrale se nalazi grobnica Strossmayera (1815.-1905.). Đakovo je oduvijek bio obrtnički grad. Industrijski razvoj je počeo izgradnjom mlinova i ciglana, a brojni obrtnici raznih struka ponudom svojih proizvoda pridonijeli su da je Đakovo, posebno po svojim sajmovima, postalo trgovište poznato u cijeloj Slavoniji. Danas je Đakovo grad s preko 30.000 stanovnika. Uz to što je biskupsko središte, gospodarsko je i kulturno središte Đakovštine.

Nakon Đakova građevinari su se uputili prema Vinkovcima gdje je je bio organiziran smještaj i zajednička večera lokalnih specijaliteta. Drugoga dana ujutro je posjećen park prirode Kopački rit. Radi se o poplavnom području u Baranji, između rijeka Dunav na istoku i Drave na jugu. Utemeljen je 1976. godine, a parkom prirode je proglašen 1988. godine. Park prirode je ukupne veličine 23.126,29 ha, od čega Specijalni zoološki rezervat obuhvaća 7.143,21 ha.  Administrativno se nalazi u općini Bilje. Trenutno je najstariji proglašeni park prirode u Hrvatskoj. Ime je dobio prema istoimenom selu koje se nalazi na rubu parka (mađarski “kopacs” = kopča i “rét” = močvarna livada). Jedna je od najvećih fluvijalno-močvarnih nizina u Europi. Ovo područje tijekom godine značajno mijenja svoj izgled, ovisno o intenzitetu plavljenja, pretežno iz Dunava, te mnogo manje iz Drave. Najveće je rastilište i mrjestilište slatkovodne ribe u Podunavlju i najvažniji ornitološki rezervat u Hrvatskoj. Svake godine se gnijezdi oko 140 vrsta ptica, a velika bioraznolikost od 2000 bioloških vrsta odraz je bogate flore i faune parka. Dijelovi kopna i ritskih voda čine vrlo složen mozaik, a njihov oblik i funkcija u datom trenutku ovise o količini nadošle vode. Kanali su veza između toka Dunava i Drave, a postoji i splet kanala koji čine vodene veze unutar rita. Kopački rit uvršten je 1986. godine i u listu ornitološki značajnih područja – IBA (Important Bird Area), a 2012. godine kao rezervat biosfere Mura – Drava – Dunav. Doživljaj ove posjete nije bio potpun, obzirom da zbog hladno vremena i laganog vjetra, nije bilo niti jednog komarca.

Dvorac Tikveš je kompleks građevina i uslužnih objekata s manjim lovačkim i glavnim dvorcem na području parka prirode. Glavni tikveški dvorac sagrađen je tridesetih godina 20. stoljeća za potrebe dinastije Karađorđevića u klasicističkom slogu sa secesijskim oznakama. Pročelje dvorca klasicistički je razigrano i obzidano fasadnom fugiranom opekom, dok su uglovi ožbukani imitacijom kamenih blokova. Dvorac se po etažama sastoji od podruma, prizemlja, prvog kata i tavana. Poslije Drugog svjetskog rata u dvorac je dolazio tadašnji jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, ugošćujući u njemu svjetske državnike, koje je vodio u lov. U vrijeme Domovinskog rata dvorac je opljačkan i devastiran. Danas je spreman za obnovu.

Prije predaha, tog drugoga dana, posjećeni su Kneževi vinogradi, oaza na osunčanim južnim padinama Banovog brda. Kraj je poznat po stoljetnim i jedinstvenim vinskim podrumima, ukopani u tlo baranjskog brda, nepreglednim vinogradima, kvalitetnim autohtonim sortama baranjskih vina, domaćim gastronomski specijaliteti od ribe i divljači, lovačkim kućama smještene u dubini baranjskih šuma, stari zanati očuvani od zaborava, tamburica i pjesma te zanimljivi narodni običaji, samo su dio turističke ponude koja ovo područje čini jedinstvenim, zanimljivim i prepoznatljivim. Prvi su vinogradi, prema nekim autorima, zasađeni još u vrijeme Rimskoga carstva, a proizvodnja vina svoju je kvalitetu razvijala i usavršavala od feudalnih veleposjednika koji su gospodarili ovim prostorima, preko nadaleko poznate beljske vinarije do današnjih privatnih poduzetnika koji u svojim vinskim podrumima proizvode vrhunska vina baranjskog vinogorja. Ljubiteljima vina zasigurno je poznata beljska graševina koja je godinama osvajala prestižne nagrade za kvalitetu na raznim izložbama vina.

Prije povratka kući posjećen je Beli Manastir, grad u Baranji. Najveće je i najznačajnije naselje te gospodarsko i kulturno središte hrvatskog dijela Baranje. Zaštitnik grada je Sveti Martin. Ime Monostor odnosi se na nekadašnji samostan (manastir) svetog Mihajla, izgrađen u blizini Branjina vrha. Kasnije se ime počelo rabiti za čitavo naselje. U sastavu grada se osim Branjinog Vrha nalaze naselja Šećerana i Šumarina. U ovom gradu je još značajnije odmah uočeno iseljavanje stanovništva jer je tog nedjeljnog popodneva na glavnom gradskom trgu jedva pronađen jedan ugostitelj, koji je radio, a za poslužiti osvježenje tada već umornim građevinarima. Nakon kraćeg zadržavanja krenulo se prema kući u veselom raspoloženju putnika u autobusu tijekom cijelog puta s prepričavanjem raznih dogodovština.

(rm)

Ostavi komentar