Nema tog dječaka koji u svom ranom djetinjstvu nije sanjao kako vozi veliki kamion, popularni šleper. Ruku na srce, iste snove s njime, nerijetko dijele i djevojčice. Veliki, sjajni kamion, 25-tonac koji ustvari ima bruto masu 40 tona, naprosto budi uzbuđenje mališana koji vjeruju kako vožnja takve grdosije nudi uzbuđenje, puni tijelo adrenalinom. Sam pogled na dugu prikolicu, visoku kabinu i snažnog vozača, njihove priče o putovanjima i dogodovštinama hrane maštu o pustolovinama, putovanjima svijetom, upoznavanju ljudi a nerijetko i ludoj vožnji grdosijom koja budi strah na cesti ostalih sudionika u prometu. Slične snove sanjao je i Drago Horvat (57.g) iz Vugrišinca koji danas iza sebe ima vozački staž profesionalca od 33 godine i impozantnih više od 3 milijuna prijeđenih kilometara.
-Jako velika želja bila mi je postati vozač, naglasio je odmah na početku našeg razgovora Drago. Nisam mogao dočekati da završim školu i sjednem u kabinu kamiona. Iako sam po zanimanju tehničar za cestovna motorna vozila, praktički cijeli svoj radni vijek radim kao profesionalni vozač kamiona. Naravno, najdraži mi je onaj najveći, šleper od 25 tona.
Naravno, kaže, dječački san i svakodnevni život u kamionu, malo toga imaju zajedničkog. No, priznaje, posao ne bi nikad mijenjao i da danas ostane bez njega, ne zna što bi drugo u životu radio.
-Težak je to i naporan posao i psihički vrlo zahtjevan. Neprestana koncentracija jer je i sekunda dovoljna za katastrofu, samoća u kabini, pustoš na cesti, kilometri i kilometri do cilja. Nikad te nema doma jer si stalno na putu, propuštaš mnoge obiteljske zgode i nezgode, roditeljske sastanke, dječje priredbe i utakmice…..No, izazov vožnje je jači, nekako te samo vuče i vuče i ne dati stati. Miris benzina naprosto zarazi tvoje tijelo i nikako da se ono toga riješi.
I dok ostali zaposleni radni ljudi, imaju uglavnom radno vrijeme od 8-9 sati, kod vozača to nije tako, napominje dalje. Naime, uz vožnju, tu je još i utovar i istovar te ogromna papirologija vezana uz deklaracije i carinjenje robe budući da se vozi uglavnom iz zemlje u zemlju, često puta prolaskom kroz nekoliko granica. U svom je poslu, do sada prošao cijelu Europu uzduž i poprijeko ali i znatan dio Rusije. Jedino mu još na tom popisu nedostaje Španjolska. Vozeći uglavnom destinacije po Europi, u najljepšem mu je sjećanju ostala vožnja po Nizozemskoj.
-To je zemlja koja ima najveću kulturu u prometu. Tamo nema nervoze na cesti, nitko ne trubi, ljudi i vozači su vrlo ljubazni i srdačni. I što je još važnije, vozači “malih” automobila poštuju vozače kamiona i uvijek ih “puste” bilo da se radi o rotorima, uključivanju u promet s parkinga, sporedne ceste i slično.
Rusija pak je sasvim druga priča i to jednostavno treba doživjeti i preživjeti. Vozači su naime bili svjesni opasnosti koje nosi vožnja kroz tu veliku zemlju ali su isto tako često tamo vozili budući da su to bile izuzetno dobro plaćene ture.
-Rusija je jednostavno priča za sebe, prisjeća se Drago koji iza sebe ima svega desetak ruskih tura. Uvijek smo putovali u konvoju, nas 5-7 vozača, jedan za drugim. Isto tako smo i parkirali i spavali u kamionima. Nikome nije padalo na pamet sam krenuti s punim kamionom za Rusiju.
Osobno nije imao nikakvih loših iskustava ili neugodnih situacija. No, nekolicina njegovih kolega i dan-danas pamte kojekakve, često i po život opasne situacije.
-Znam kolegu kojem su maskirani ljudi iskočili pred kamion, zavezali ga za volan kamiona te ga odveli u šumu i tamo ga ostavili. Uz put su mu ukrali akumulator i onda mu ga za “masne” novce natrag prodavali. Drugom su na parkiralištu u Ukrajini a pištoljem upali u kamion i uzeli mu jaknu, hlače, majicu te ga ostavili samo u gaćama i potkošulji.
Posebne su i priče s ruskih parkirališta formiranih samo za velike kamione. Vozači su uglavnom tamo parkirali i spavali u kabinama slušajući kako im provaljuju u prikolice i kradu teret. Naravno, kaže, u noći, na neosvjetljenom prostoru, nitko se ne usuđuje izaći van jer se ne zna koliko ih je, imaju li oružje ili ne.
Tijekom vožnje uz neophodnu koncentraciju, vozači moraju poštivati i pratiti prometna pravila, poštivati ograničenje brzine, paziti na pretjecanje, na manja vozila ali i najvažniji dio-tahograf.
-Srećom tijekom svog radnog vijeka imao sam tek jednu manju nezgodu u Austriji gdje sam naletio na parkirani kamion ispred sebe i sve je završilo samo s manjom materijalnom štetom. Dobro pazim što radim, ne pijem gotovo nikad, pa čak ni tijekom slobodnog vikenda. Drugim riječima, odlučio sam se za posao u kojem nema alkohola. No, zato u pijenju kava, nemam mjere. Ako i prekrdašim neko prometno pravilo i kad znam da sam kriv, ne raspravljam se s policijom jer znam koliko je važna pravilna i propisna vožnja. Istina, do sada nisam platio ni jednu kaznu čak ni s osobnim automobilom.
Dugo iskustvo vozača, neminovno donosi i dobro poznavanje i prijateljstvo sa vlasnicima kafića, radnicima na benzinskim postajama, carinicima, dispečerima a nešto manje sa vlasnicima hotela, motela i restorana.
-Restorani su preskupi “sport”. Stoga većina nas sa sobom nosi plinska kuhala, tave i lonce a zna brza i fina jela. Kad bi se hranili samo po restoranima, ništa ne bi zaradili. A kako i nisam baš uvijek spreman i voljan za kuhanje a često i ne stignem, ne hranim se zdravo i redovito kao uostalom i većina mojih kolega.
Kroz 33 godine koliko je na cesti, Drago je preko leđa prevalio niz lijepih i loših trenutaka, dana i događaja, kaže, više loših nego onih drugih. No, kako to obično biva, na kraju ipak pamti samo one najljepše. A i danas se sjeća posebnog događaja sa vožnje iz Hamburga u Sarajevo.
-Vozio sam za vojsku. Istovarivši robu u Sarajevu, krenuo prema domu i van grada me zaustavio policajac tijekom normalne kontrole. Između ostaloga, morao sam pokazati i tahograf koji je pokazivao mnogo dužu vožnju od propisane (više od 11 sati neprekidne vožnje). Nisam si mogao pomoći jer sam vozio teret koji nije mogao stajati. Policajac mi je tada rekao nek se stavim u njegovu poziciju i odredim si kaznu. Kao iz topa sam izvalio 20 maraka. Policajac je pristao na to i pustio me bez pisanja kazne.
Iako je često sretao policiju i pričao sa svakakvim policajcima, ovaj mu je ostao u posebnom sjećanju i pamtit će ga do kraja života. Godine idu i Drago se već bliži 60-toj godini života. Polako osjeća i posljedice dugogodišnjeg sjedenja za volanom, neredovite prehrane, neprospavanih noći ali miris benzina i dalje mu neda mira. S jedne strane želi si mir i spokoj bez putovanja ali izazov 25 tonca i nepreglednih daljina i dalje je jači.
