Na dan kad se slavi blagdan Sv. Nikole – zaštitnik pomoraca, putnika, ribara i djece, uz čestitke za imendan svim Nikolinama i Nikolama, svako dobro i mirno more želimo i našim međimurskim jedriličarima. Ove su jeseni ostvarili i dosad nezabilježen rezultat – u Međimurje su donijeli pehar s jedne od najtrofejnijih regata na Jadranu.
Na tradicionalnoj 73. Viškoj regati na ruti Split-Vis i Vis-Split međimurska je osmeročlana posada osvojila odlično treće mjesto u kategoriji open. Posadu je vodio skiper Varga Kruno iz Čakovca. Ovo mu je bilo četvrto sudjelovanje na Viškoj regati. Posada nije ni sanjala da je među najboljima, pa je pehar poštom doputovao u Čakovec. Spoznaja da su među najboljima u skupini grijat će ih cijele zime sve do novih morskih izazova kazao je Varga te nastavio.
– To je regata na koju dolaze ponajbolji jedriličari. Profesionalni, ali i jako puno nas rekreativaca. Svaki put mi je drago kad uspijemo doći na cilj regate. Svaki jedriličar rekreativac poznaje taj osjećaj ispunjenja i zadovoljstva. Isto kao kad maratonac trči maraton i dođe na cilj. Ne razmišlja o rezultatu, nego samo trči. Tako i mi, samo plovimo. Samo onaj zvuk sirene u cilju je jedno veliko uzbuđenje. Pomislimo: – Savladali smo, nismo se predali. Ove godine nije bio niti prejak vjetar, niti preslab. Nismo sumnjali da nećemo doći do cilja.
“Gdje ste vi, za 5 minuta je proglašenje pobjednika?”
Varga opisuje i rutu regate, te veliko iznenađenje i veselje posade po spoznaji da su ostvarili neočekivano:
– Regata je trodnevna. Prvi dan se ide od Splita do Visa, to je tridesetak milja direktne linije. Pošto se traži vjetar malo se i kruži. Tako da se taj dio rute prođe za četrdeset milja. U Viškom zaljevu je regata za profesionalne brodove. Natrag se ide u nedjelju. Od Visa do Splita. Pred ulaz u grad je postavljen cilj. Tamo se uvijek skupi dosta gledatelja. Oni najbolji stignu za dva i pol do tri sata, a nama koji nemamo sportske brodove nego idemo na iznajmljenim brodovima treba pet – šest sati. Najveće uzbuđenje nam se dogodilo na autocesti pred ulazom u tunel Sv. Rok kad smo se već vraćali doma. Zazvonio je telefon. – Gdje ste vi, za pet minuta je proglašenje vaše skupine. Vi ste osvojili pehar. ” Mislili smo da se neko šali, da to nije istina. Poslali su nam sliku pehara, ali kako smo bili 150 kilometara od Splita nismo se uspjeli vratiti na proglašenje u Jedriličarskom klubu Labud u Splitu. Pehar je poštom doputovao u Čakovec. Prema dosad poznatim podacima mislim da nitko iz Međimurja na jednoj regati u organizaciji Jedriličarskog saveza Hrvatske dosad nije osvojio neki pehar. Jedrili smo na brodu kojeg smo dobili uz potporu poduzetnika Arnoa. Brod se zove Elan 50, See eagle. Više se namijenjen turističkim plovidbama, nego sportskim jedriličarskim natjecanjima. Ostali brodovi su imali dva-tri kompleta, spinakere. Mi smo tu bili uskraćeni, ali izgleda da smo imali više volje. Jedanput smo bili peti, drugi put četvrti, a sveukupno smo treći.
Uz skipera Vargu, na međimurskom su bila još trojica skipera – Kruno Tkalčec, Dalibor Mikulić i Marko Marciuš koji je između ostalog i časnik broda. Ostali dio posade bili su ljubitelji jedrenja amateri.
Međimurje je ponosno na svoju jedriličarsku povijest. Počevši od Jože Horvata koji je bio prvi jedriličar iz Hrvatske koji je oplovio svijet, pa eto sve do današnjih dana kada je jedrenje i među kontinentalcima sve popularnije. Skipera Međimuraca ima sve više. Neka im svima i ovaj pehar bude dobar vjetar u leđa za nove uspjehe u jedriličarskim natjecanjima.
foto: rr, arhiva međimurski skiperi
