Donosimo tri priče međimurskih gastarbajtera o radu i životu u inozemstvu!

Kristijan Gačal Island
Kristijan Gačal radi na Islandu

Nije lako donijeti odluku o preseljenju u drugu zemlju. Pogotovo ako nas tamo ne čeka mreža prijatelja i poznanika na koje se možemo osloniti u raznim životnim situacijama.

Ako se ste iz financijskih razloga prisiljeni na odlazak, koliko god je to moguće, pripremite teren za svoj dolazak. I tako pripremljeni budite spremni za iznenađenja.

Prije svega dobro se informirajte o novom poslodavcu. Mnogi su se nasanjkali već u startu tako da su im prevaranti koji ne prezaju od zarade na tuđoj muci, uzeli novac za sređivanje posla ili papira, da bi ostali i bez novaca i bez papira. Nisu ni vani sve sami poštenjaci, a stranca koji ne poznaje pravni sustav zemlje u koju odlazi, najlakše je prevariti. Stoga pazite da ne odradite mjesec ili dva, a da plaću ne ugledate.

I ako ne počinite te kardinalne greške, najbolje bi bilo da idete na preporuku nekoga u koga imate povjerenja. Tko će vam pomoći oko pronalaženja stana. Uputiti vas u životne troškove koji vas tamo očekuju. Za mnoge naše radnike strani poslodavci sređuju potrebne papire za rad i boravak u toj zemlji. To je veliko olakšanje ako još ne vladate stranim jezikom.

Danas su velika prednost i pametni telefoni i dostupnost interneta, gdje se uz pomoć Google prevoditelja možete snaći u nekim situacijama kad zapne sporazumijevanje na ruke. Nastojte učiti jezik zemlje u koju ste došli. Svaka riječ koju naučite bit će dobrodošla.

Najviše briga kod preseljenja u inozemstvo očekuje obitelji s djecom, pogotovo ako su prekinuli školovanje u našoj zemlji i nastavili u stranoj. To je vrlo delikatna situacija za djecu. Ona su prilagodljiva, ali morate nakon preseljenja biti vrlo brižni i posvećeni njima dok se privikavaju na novu okolinu. Imajte na umu da su sigurno i tužni jer su za sobom ostavili prijatelje, rodbinu, bake i djedove. Danas su preko društvenih mreža mogući svakodnevni kontakti s onima koje smo ostavili u zemlji, ali ništa ne može zamijeniti fizičku blizinu i kontakt s prijateljima ili rodbinom. Badava vam sav novac ako se djeca nisu dobro uklopila u novu sredinu ili ne daj bože zbog toga krenula stranputicom.

Mnogi kreću u inozemstvo zbog oskudice, kredita koji ih guše. Neki zbog osjećaja besperspektivnosti, ali i povodeći se trendom da je “vani sve bolje”. Vaša odluka o odlasku ne smije biti donesena hirovito, već jako dobro promišljena. Iza graničnog prijelaza ne nalaze se vrata raja. Odvagnite sve čimbenike, za i protiv odlaska i dobro izračunajte isplati li vam se otići ili ostati. Zvuči otrcano, ali, zaista, novac ne može riješiti sve probleme. Morate se unaprijed odlučiti što znači vaš odlazak: put na kraće vrijeme dok se financijski ne konsolidirate ili ste se odlučili pustiti korijenje u drugoj zemlji.

Odlaskom iz zemlje vaš se život okreće za 360 stupnjeva. Počinjete potpuno iz početka. Čak i ako dobijete dobar posao i naiđete na dobru poslovnu klimu, neće vam biti lako. Čovjek istrgnut iz svoje sredine treba vrijeme za prilagođavanje. Ako ništa drugo, nećete moći kad vam padne na pamet s prijateljem na kavu. Nećete vjerovati da u tuđini i takva nemogućnost može itekako boljeti. Zato se trudite što prije stvoriti novi krug poznanika i prijateljski naklonjenih ljudi oko sebe ili priznajte sami sebi da ni kod kuće nije najgore.

IVICA KAMENIĆ IZ Štefanca: Mjesečno na stranu stavim do 1000 eura

Ivica Kamenić

Pred nešto više od godinu dana, točnije 16 mjeseci, na rad u inozemstvo preselio je i 51-godišnji Ivica Kamenić iz Štefanca. Kako kaže, nije otišao u prvom redu zbog gole egzistencije, već više zbog toga stanja u zemlji i situacije u društvu.

– Radio sam u jednom čakovečkom poduzeću i jednostavno mi je bilo svega dosta – obrazložio nam je svoj odlazak i dodao:

– Ne mislim se više vraćati doma do penzije jer ne vjerujem da će se nešto promijeniti na bolje. Jednostavno želim normalno raditi i živjeti bez stresa i ne nervirati se zbog nečega na što ne mogu utjecati. Ovdje sam se naprosto preporodio, nema pritiska, nema mobinga, nema grča u želucu.

FIRMA I PLAĆA

Posao u Günzburgu, manjem njemačkom gradiću u Bavarskoj, poput Čakovca jer broji nešto manje od 20.000 stanovnika, pronašao je preko oglasa i već nakon tri mjeseca ponuđen mu je ugovor za stalno. Radi u struci, kao glodač u poduzeću koje zapošljava preko tisuću ljudi.

– Zadovoljan sam, radim ono što znam, i to u miru. Iako je zakonski određen 40-satni tjedan, ostajem i duže jer to želim, a ne zato što mi je netko naredio ili me natjerao. Naprosto je neusporediv odnos prema radniku tu i u Hrvatskoj.

Kako je dalje naglasio, u poduzeću se sve unaprijed zna: nema radnih vikenda, blagdana niti pak iznenadnih prekovremenih. Sve je posloženo pa samim time i plaća koja mu omogućava i uređenje dvosobnog stana. Naime, po dolasku u Njemačku stanovao je po pansionima dok nije našao odgovarajući stan.

STAN I REŽIJE

– Iznajmio sam dvosoban stan od 55 kvadrata koji polako uređujem po svojoj želji. Stanarina mi dođe 550 eura u što je uključena struja, voda i sve ostale režije pa čak i garaža. Jedino posebno plaćam internet. Do posla imam 14 km i vozim se svojim autom. Putne ne dobivam jer se isplaćuju samo ako je udaljenost veća od 25 km.

No, kako mu je plaća veća, a benzin jeftiniji, trenutno mu paše. Hrana je također puno jeftinija i puno pristupačnija. Kaže da često jede i na poslu jer u poduzeću postoji restoran u kojem kompletni meni stoji od 3 do 3.5 eura. S druge strane, u Čakovcu su mu za užinu skidali 25 kn.

ŽIVOT I SLOBODNO VRIJEME

Ivica kaže da u Njemačku nije došao šparati kako bi doma gradio dvorce. U gradu kojem živi i nije tako skupo kao u većim i poznatijim gradovima. Stoga zna i izaći na kavu koja stoji 2-2.5 eura, pivo je oko 3, a pizza 4-6 eura. Paše mu i tamošnji kebab koji pak stoji 3-4 eura, slično kao i kod nas.

Živi normalnim životom, niti rastrošno niti pak šparavno već onako kako je naučio od malih nogu. Drugim riječima, kako je sam i nema obitelj, može si priuštiti guštanje. A trenutno guštanje mu je uređenje stana za što mu od plaće, nakon što sve podmiri, ostaje i do tisuću eura.

-To sam u Hrvatskoj mogao samo sanjati – poručio je neposredno nakon završetka božićno-novogodišnjih blagdana i ponovnog odlaska u pečalbu.

ŽELJKO BOGDAN iz Železne Gore: Ako mi u Hrvatskoj daju takvu plaću, odmah se vraćam

Željko Bogdan

Željko Bogdan (41) iz Železne Gore po struci je tehnolog, strojar i rukovoditelj proizvodnog pogona te je nakon 20 godina rada u Hrvatskoj svoju sreću odlučio potražiti izvan Lijepe Naše u srpnju prošle godine, kao i mnogi naši Međimurci u posljednjih nekoliko godina.

– Razlog mog odlaska u Njemačku je bio taj što u bivšoj građevinskoj firmi u Hrvatskoj nisam dobivao redovitu plaću. Ako mi u Hrvatskoj daju takvu plaću, odmah se vraćam. Za sad ne planiram odvesti ženu i djecu gore jer imamo doma previše posla, bavimo se vinogradarstvom. Da nije tako, vjerojatno bi odmah žena i moje dvije kćerke došle živjeti sa mnom – ispričao nam je Željko kojeg smo zatekli kod kuće s obitelji za vrijeme božićno-novogodišnjih blagdana.

U Njemačkoj se zaposlio u sličnoj takvoj firmi u gradu Rosenheim. Do posla je došao tako što je pisao upite i molbe te ih putem mailova slao različitim firmama u Njemačkoj. Prije nego što se zaposlio u trenutnoj firmi pokušao je u nekoliko drugih u kojima su šefovi bili Hrvati, ali tamo nije bio zadovoljan načinom na koji se radilo ni satnicom.

– Oni te najprije puste dva do tri mjeseca da vide kako radiš i koliko poznaješ jezik, a onda odluče kakvu će ti plaću dati. Ili ju povisuju ili te šalju doma, ali to je zaista rijedak slučaj jer su Balkanci vrlo kvalitetni radnici. Sa mnom u firmi sada rade Rusi, Poljaci, Hrvati i vlasnici firme i generalni šefovi Nijemci – kazao je štrigovski gastarbajter.

Nije tamo bolji život nego u Hrvatskoj, napominje Željko, ali zna se čiji je što posao. Postoji red, rad i disciplina. Sviđa mu se što poštuju i cijene radnika. U firmi rade dnevno deset sati, devet sati efektivno, a jedan sat koriste za pauzu. Od ponedjeljka do četvrtka rade od 7 do 17 sati, a u petak do 12 sati.

FIRMA I PLAĆA

Zaposlio sam se kao mašinist-strojar u građevinskoj firmi niskogradnje, koja je slična firmi u kojoj sam radio u Hrvatskoj. Radim na utovarivaču i ujedno vodim ekipu pa sam i grupovođa, to je jedno mjesto ispod poslovođe. Doma sam imao plaću oko 6000 kuna, a ovdje imam 2300 eura u klasi jedan što znači da još nemam riješene sve papire, što se tiče djece i braka. Kasnije će mi pripasti klasa tri, to onda znači još 300 eura mjesečno. Isto tako, ako usavršim njemački, plaća ide gore skoro pa duplo. Dječji doplatak iznosi 185 eura. Oko 1000 eura bez problema od svake plaće mogu stavljati na stranu bez da ih diram. No moram napomenuti da je to njemačka firma, nije isto ako su Hrvati šefovi. Radio sam prije u nekoliko firmi na probnom radu gdje su mi Hrvati bili šefovi, ali nisam bio zadovoljan i plaća je bila dosta manja. Neki Međimurci rade u Njemačkoj i za 1500 eura, moraju platiti sobu 400 eura i još moraju pokriti troškove hrane i prijevoza. To se na kraju ne isplati. Službena njemačka satnica je od 12 eura do 30 eura za srednju stručnu spremu.

STAN I REŽIJE

Stanujem u privatnim kućama gdje stanarinu i režije financira naša firma. Cijene stanova, koje ovise u tome u kojem dijelu grada se nalaze, kreću se od 300 eura po osobi soba (pansion) plus prijava 100 eura, a cijene stanova od 500 do 600 eura. Živimo na selu jer je život u gradu preskup. Nakon posla nikud ne izlazimo previše.

HRANA

Prehrana je u mojem trošku za vrijeme rada. Za normalan život treba mi najmanje 10 eura po danu, s tim da dvaput na tjedan jedem topli obrok u špeceraju. Ostatak dana jedemo konzerve i sendviče. Navečer nakon posla kuhamo kod kuće. Naravno, ako ostajemo gore preko vikenda, veći su izdaci za hranu, posebno ako se izađe jesti u restorane. Tada više ne trošim 10 eura po danu nego od 20 do 30 eura.

PRIJEVOZ NA POSAO I DOMA

Svakog dana putujemo iz naše kuće na selu do gradilišta u kombiju, no sve je to na trošak firme. Kada nam se premjesti gradilište pa do posla treba više od 50 kilometara, tada se selimo u drugu kuću koja se nalazi bliže gradilištu. Jednom mjesečno tvrtka nam financira i putovanje u Hrvatsku, ostatak plaćamo sami. Od mjesta gdje radim pa do moje kuće je oko 600 kilometara. Doma putujem svaki vikend pa mjesečno potrošim oko 400 eura na te troškove. Putujemo organizirano, skupi se nas nekoliko Međimuraca i tako dijelimo troškove. Najčešće koristimo dosta jeftine usluge Bla bla cara. Godinu dana mogu gore voziti auto s hrvatskim tablicama, nakon toga trebaš imati njemačke tablice.

Kristijan Gačal iz Čakovca: Cijela islandska ekonomija usmjerena je prema potrebama malog čovjeka!

Kristijan Gačal

Kristijan Gačal (44) iz Čakovca po struci je samostalni ugostitelj i certificirani somelier (CMS), a prvi put je otišao u bijeli svijet s 19 godina kupivši kartu u jednom smjeru iz Zagreba za Miami. Kasnije mu je to postao stil života, pa je radio i u Kopenhagenu, a trenutno ga je život odveo na Island gdje radi od početka lipnja prošle godine.

– Posao i život na Islandu u moju priču su upali slučajno preko poznanstva. Radio sam dvije godine u Kopenhagenu u Danskoj, a poznanstva se s godinama stvaraju i učvršćuju. Dobio sam ponudu koja se ne odbija i nisam dugo dvojio oko odluke. Između Danske i Islanda sam radio u Zagrebu, a zanimljivo je da sad provodim više vremena sa svojom djecom nego onda – poručio je Kristijan Gačal koji je u Kopenhagenu radio u svjetski poznatoj pizzeriji.

Kristijan radi 20 dana u komadu, pa je 10 dana slobodan. To vrijeme iskoristi u obiteljske svrhe, sjedne na avion i dođe u Čakovec. Ima dvije male kćerke kojima se u tom razdoblju maksimalno posveti.

– Teško je sve to usklađivati, ali uspijevam sve držati u svojim rukama. Nisam osoba koja sjedi na jednom mjestu i time je zadovoljna. Island je prekrasna zemlja, a resort u kojem radim mjesto osobnog napretka i vrhunske usluge. Uvjeti rada su više nego dobri, sve je planski organizirano do najsitnijih detalja i elektronski pa tako znaju točno koliko se i kad radi – kaže somelier.

FIRMA I PLAĆA

Kristijan radi i živi u resortu hotela Eleven Experience koji se nalazi na sjeveru Islanda. U Danskoj je živio u samom centru, užurbanim načinom, koji je sad zamijenio mirnijim i prirodnijim okruženjem.
– Kao i u svim skandinavskim zemljama, standard je vrlo visok i rekao bih da su ljudi vrlo bezbrižni, ponajviše jer su vrlo socijalno osviješteni. Ekonomija stoji na malom čovjeku i kao takvog se smatra da ga treba nagraditi primanjima dostatnima za bezbrižan život – poručuje Kristijan.

STAN I REŽIJE

Smještaj je skup i mjesečno iznosi 800 eura za sobu od recimo 13 kvadrata. Mjesečna košarica hrane za četveročlanu obitelj na Islandu je 9% do 12% osobnog dohotka, režije su dodatnih 10% do 13%. U najskupljem slučaju svi izdaci su do maksimalno 30 posto, a Kristijan kaže da kad se sve stavi na papir ostane dovoljno novaca za pristojan život s mogućnošću uštede.

– Moram naglasiti da na Islandu apsolutno svaka kuća ima grijanje na geotermalne izvore koji koštaju vrlo malo i visoko su energetsko učinkoviti. Islanđani mogu jako dobro živjeti, bez obzira na visoke cijene i poreze. Nasuprot tome se nalazi cijena rada koja je također visoka i to se poštuje. Smatram da treba platiti malog čovjeka jer će on na kraju dana i potrošiti taj novac, a time dodana vrijednost raste – kaže.

JEZIK

Iako je službeni jezik islandski, dobro je znati da su Islanđani vrlo razumi po tom pitanju jer samo 350 tisuća ljudi u ovoj vrlo rijetko naseljenoj zemlji govori islandski. Prilagođavaju se trendovima pa tako većina dobro govori engleski jezik.
– Nikad se nisam našao u situaciji da me netko ne razumije jer radim u okruženju stranaca koji dolaze sa svih strana svijeta. Naravno da pomaže ako se zna islandski, pa ga zbog toga i učim u slobodno vrijeme, iako ide sporo – našalio se Kristijan.

PRIJEVOZ I UČESTALOST DOLASKA KUĆI

– U Čakovec pokušavam doći što češće zbog male djece koju imam. Dobra je stvar jer znam točno kad i koliko radim, pa karte za avion kupujem za dobru cijenu. Na kraju me jeftinije ispadne da dolazim doma, nego da u to vrijeme plaćam stanarinu na Islandu – rekao je Kristijan koji se nakon dugogodišnjeg iskustva i rada u inozemstvu ipak planira vratiti u Hrvatsku, ali pokretanjem vlastitog posla.

Autorice: Božena Malekoci Oletić, Vlasta Vugrinec, Sanja Heric i Dora Vadlja

Ostavi komentar