Aleksandra Hampamer veliki je borac za prava životinja i voditeljica čakovečkog azila Prijatelji.
Provela je brojne akcije za spašavanje pasa, a među posljednjima je sterilizacija pasa u romskim naseljima. Za svoj je neumorni rad primila brojne nagrade.
Ipak, Aleksandra Hampamer treba pomoć za svoj azil te je u Facebook profilu 14. studenog objavila da “će do kraja godine dati ostavku na sve funkcije u udruzi i skloništu ako se Čakovec ne trgne”.
Njezin status u nastavku prenosimo u cijelosti.
Mislila sam da nikad neću napisati ovakav status, ali došao je i taj dan:
Objavljujem da ću do kraja godine dati ostavku na sve funkcije u udruzi i skloništu ako se Čakovec ne trgne i ako se članovi udruge ne probude i ne shvate da ovo više ne može voditi jedna osoba.
Sklonište sa 700 pasa, projekt kastracije s njih dosad obrađeČakovecnih 1300, bolesni i ranjeni doma, 13 radnika kojima treba dati plaću svaki mjesec, platiti veterinarske troškove, režije i milijun drugih stvari.. samo do kraja rujna trebalo nam je 2 milijuna i šesto tisuća kuna, od čega smo od gradova i općina i županije dobili devetsto tisuća kuna. Nisam čarobnjak iako se ponekad čini kao da jesam.
Ja dajem svoj maksimum, ne mogu više. I kad se nije našlo dovoljno ljudi da vode romski projekt nisam odustala, podmetnula sam leđa i krenula gurati i to u nadi da će biti više volontera koji će svakodnevno moći pomoći.
Ovo se ne događa nigdje u Hrvatskoj trenutno, kroz ruku nas nekolicine prošlo je dosad više od 2300 pasa. 900 njih je ušlo u sklonište, većinom bolesnih ili ranjenih, trudnih kujica ili štenadi.
Trebam pomoć, prvenstveno u fotkanju svih romskih pasa, sređivanju fotki, oglašavanju, stavljanju na web, dijeljenju.
Isto tako u azilu ima puno “sporednog” posla koji ljudi koji brinu o životinjama ne stignu napraviti. Dolazi zima, treba dopunjavati slamu, rezati drva, slagati ih na mjesta gdje ložimo, popravljati kućice.
Vikali ste pomognite romskim psima, nemojte ih vratiti u naselja, tamo će umrijeti, neće preživjeti… pomogli smo, pomognite sad vi nama.
Što više pasa udomimo (a da bi ih udomili trebaju biti barem ufotkani) to ćemo više njih moći spasiti da ne moraju zimu doživjeti na ulicama naselja.
Gledam moje u azilu i sve više zajedno s njima čistim, perem, nosim… dok istovremeno stoje projekti, nema tko skupljati donacije, nema tko organizirati prijevoze i sl.
Ajde da se jedno jutro probudim a da sklonište bude puno domaćih volontera, ne nekolicine njih odavde, a ostalih iz Zagreba ili ostalih dijelova Hrvatske. I to tako da ja o tome ništa ne znam i da me se samo iznenadi.
Znate koliko se može napraviti kad tridesetak ljudi krene raditi? A kad netko mora sam?
U srijedu dolaze novi romski psi, projekt još nije gotov, a mi doslovce padamo s nogu, ja padam s nogu.
Plus što je kod mene doma uvijek dvadesetak i nekad i više pasa s posebnim potrebama, epileptičara, slijepih, gluhih, s tumorima, razbitih zdjelica, nogu… neki od njih bi tako voljeli u šetnju. Da ne govorim da bi moji psi voljeli ponekad u šetnju i to sa mnom. Ne sjećam se kad su zadnji put išli osim ako ih mama ili teta ne prošeću.
Ovo ne može više jedna osoba držati pod sobom. Jednostavno više ne mogu. Trebam pomoć i trebam je sad.
Ili odlučujem otići kako bih sačuvala svoje zdravlje i svoj život.
