– U osam sati navečer uoči štrajka dobila sam poruku učiteljice da sutra dijete ne dolazi u školu, ispričala nam je mama jednog pučkoškolca nižeg razreda kao svoju muku sa štrajkom prosvjetara. Preko noći stavljena sam u situaciju što s djetetom koje nema tko čuvati, ako nije u školi. Jedina opcija je bila da ostane samo doma krateći vrijeme do povratka mame s posla igrajući igrice.
U školi je štrajk i učiteljica je jednom porukom riješila problem djece iz razreda. Po zakonu djeca nemaju ništa sa štrajkom i njihovo je pravo da dođu u školu, jer školska godina je u tijeku i za njih bi netko trebao brinuti dok su učitelji u štrajku. Ako nitko drugi, onda ravnatelji koji nemaju pravo na štrajk.
Ali čini se po priči još jednog nezadovoljnog roditelja da ni oni ne znaju što bi s djecom kad su učitelji u štrajku. On je iznio slučaj ravnatelja koji je djecu otpravio iz škole riječima: Što ste uopće došli!
Neke je roditelje situacija da djeca “ne mogu biti u školi, jer nastave nema” ostavila u nebranu grožđu pa su i sami morali izostati s posla da oni najmlađi učenici ne ostanu sami u kući.
Sigurno će biti dušebrižnika koji će prigovoriti, a kako je za vrijeme praznika? E pa to nije isto, jer nisu praznici, nego traje školska godina.
Osim toga roditelji su dovedeni u situaciju da ne znaju tko je relevantan za informaciju moraju li djeca ili ne u školu. Pritom su još i u strahu da se ne zamjere ravnatelju ili učiteljima zbog krivog pitanja, javnog istupanja ili iznošenja stava pa da poslije ispašta njihovo dijete.
Gunđaju sa strane, zovu i žale se medijima: – Dajte nešto napišite o tome, ali ni za živu glavu ne spominjite moje ime ni školu koju polazi. Toliko o slobodi i demokraciji u našem društvu. Kultura nezamjeranja se njeguje već od osnovne škole.
Odluku poslati ili ne poslati dijete u školu postaje odgovornost roditelja, a oni zbunjeni. Što ako ne pošalju pa se naknadno netko sjeti djeci dati neopravdani izostanak? Ili će prisilne praznike nadoknađivati subotama, nultim satovima ili nekako drugačije. Hoće li prijevoz učenika biti usklađen s tom nadoknadom i kako će uopće dugo trajati štrajk do ispunjenja zahtjeva? Zašto bi roditelji i njihova djeca trebali biti uvučeni u spor između učitelja i Vlade koja im je poslodavac? Moglo bi se postaviti pitanje jesu li učitelji ikad prekinuli nastavu kad su roditelji neke od te djece štrajkali zato što mjesecima nisu dobili plaću? Vjerojatno su smatrali da se to njih ne tiče, jer je u pitanju tuđi spor premda bi solidarnost trebala biti obostrana.
Štrajk prosvjetara je posebniji od svih drugih jer su u središtu tog štrajka djeca. Učitelji prestanu držati nastavu i djeca nemaju gdje drugdje dobiti pravo na obrazovanje, nego postanu taoci između učitelja i njihova poslodavca – Vlade. Možda je vrijeme da smisle kreativnije akcije u borbi za svoja prava, bez uvlačenja djece.
