Imati komadić vlastite zemlje i na njemu uzgajati vlastito povrće san je mnogih ljudi, naročito onih koji žive u stanu. Danas već i postoji uzrečica koja kaže kako je vlastiti vrt više negoli luksuz. Kad već čovjek ostvari taj luksus i može se pohvaliti komadićem vlastite zemlje, ostaje mu izbor kako i ga obrađivati. Naime, poznato je kako je sve manje vrtlara koji posežu za intenzivnim uzgojem jer uglavnom svi izbjegavaju kemiju.
Stoga se okreću ekovrtlarenju, vrtu bez motike, odnosno biovrtu, zatim biodinamičkom vrtu koji počiva na permakulturu itd. Sve se više na svjetlo dana izvlači nauk Rudolfa Steinera i njegovo pravilo međusobne interakcije života u prirodi.
Malčiranje umjesto štihanja
Obitelj Vadlja, Stjepan i Danijela, ljudi su iz Čakovca koji su se našli u biovrtlarenju na svom malom imanju u Mihovljanu. Zatvoreni prostor, gradska vreva i brzi tempo života bili su presudni faktor za kupnju komadića zemlje i povratku prirodi, vlastitom povrću i cvijeću, odnosno radu na zemlji koji, kažu, odmara i dušu i tijelo.
– Nije sve išlo tako jednostavno i preko noći – rekla nam je Danijela. – Niti smo navikli na rad u vrtu niti pak smo što znali. No polako smo sadili i sijali, učili od susjeda i poznanika i kad smo iščupali prve primjerke mrkve i probali ih, sve je sjelo na svoje mjesto.
Kako su oboje u radnom odnosu, ne ostaje im puno vremena za rad u vrtu pa se biovrt pokazao kao idealno rješenje. Htjeli su naime vrt, ali ne da mu robuju svaki slobodni trenutak.
– Odluka je pala na biovrt, odnosno vrt bez lopate i motike – objasnio je Stjepan. – Naime, umjesto mukotrpnog štihanja i okopavanja te svakodnevnog zalijevanja, odlučili smo se za malčiranje. U jesen se vrt jednostavno prekrije debelim slojem slame/sijena koji sprečava rast korova, a ujedno se truljenjem tog sloja stvar fino, organsko gnojivo.
Tu i tamo taj se sloj preokrene kako bi ravnomjerno trulio. Zemlja ispod malča je vlažna i ne treba ju obrađivati. Kad krene sjetva, sloj se jednostavno odgrne i zasije, primjerice mrkva, peršin i ostalo sitno sjemenje. Kad su biljčice dovoljno stasale, opet se zagrne. S presadnicama je stvar puno jednostavnija, kažu. Samo se napravi mjesto za presadnju, zalije i opet nagrne malč. I to je jedino zalijevanje kroz godinu.
– Istina, prošle jeseni smo frezali jer je zemlja teška, ilovasta i treba ju razrahliti. U suprotnom bi bilo dosta samo malo s vilama prozračiti. Trebat će nam godine da s malčom stvorimo dovoljno humusa i tako razrahlimo ilovaču- objasnio je Stjepan.
Vrt na tragu permakulture i biodinamike
Permakultura je svašta i ništa, sve do trenutka kad je počnete primjenjivati. Svakako nije povratak na staro, odnosno način života naših baka i djedova. To je harmonija ljudi i krajolika koja na održivi način osigurava hranu, energiju, sklonište i ostale materijalne i nematerijalne potrebe. Permakulturni dizajner i vrtlar može koristiti dostupne informacije s ciljem obogaćivanja zemlje od koje i na kojoj živi – kaže jedan od stručnjaka u tom području dipl. inž. Miroslav Kiš. To je misao vodilja i obitelji Vadlja.
– Trudimo se stvoriti vrt koji je na tragu permakulture i biodinamike. Proučavamo djelo Rudolfa Steinera, koristimo prirodne pripravke, ništa ne bacamo, već sve malčiramo – pojasnio je Stjepan dalje svoj način rada u vrtu.
Radi boljeg uroda poštuju plodored te nikad ne sade istu vrstu povrća na isto mjesto. Sade i siju sve što je potrebno njihovoj maloj obitelji, a nešto ostane i za prijatelje. Uz povrće, u vrtu ima mjesta i za cvijeće, začinsko bilje, ali i gavez koji je temelj gotovo svih pripravaka. Čak je i vrt ograđen prirodnim materijalom, i to vrbovim prućem, Stjepanovih ruku djelo. Stvarajući svoj vrt godinama, kažu, još uvijek uče te pokušavaju s novim saznanjima dobiti što kvalitetnije povrće.
Autor: Vlasta Vugrinec
