Međimurski akademski slikar i profesor na Školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, Vladimir Meglić iz Donjeg Pustakovca, nedavno je doživio čast da povodom šezdesetog rođendana i trideset godina stvaralačkog rada budu istovremeno priređene četiri njegove izložbe slika i radova, i to u Muzeju Međimurja Čakovec, Prelogu, Donjem Pustakovcu i Štrigovi.
Erika Nađ Jerković, viša kustosica MMČ-a, na otvorenju se našalila i rekla: – Nije uobičajeno da živima otvaramo četiri izložbe istodobno, to je ostavljeno za mrtve slikare.
Kako se danas sjećate Međimurja?
– Donji Pustakovec i Međimurje moj su zavičaj. Svoje djetinjstvo proveo sam u Donjem Pustakovcu na obalama rijeke Sratke koja je imala vodu samo u pojedinim mjesecima, a u Prelogu sam išao u osnovnu školu u prve razrede. Kasnije sam osnovnu školu završio u Hodošanu. U školu Primijenjene umjetnosti u Zagrebu upisao sam se skrivećki, roditelji to nisu znali, jer da su znali ne bi me pustili, no kasnije su se pomirili s tim. Svaku godinu dolazim u Međimurje više puta, a ljeti i duže, tu nalazim inspiraciju i smirenje. Dolazio bih i više da nije stalnih poslova pa imam puno obveza, pogotovo kada radim vitraje za pojedine crkve.
Svoj, slobodan i dokraja iskren
Svrstavaju Vas među najbolje slikare Međimurja, kako na to gledate?
– Niti slučajno na dobar način. Nije slikarstvo natjecanje na sto metara pa da onda proglašavamo pobjednike. To se protivi cijelom mojem odnosu prema slikarstvu. Mislim da je glupavo za nekoga govoriti da je najbolji, no znam da novinari i likovni kritičari ponekad to nekritički izjave. Ako baš hoćete, slike trebaju izdržati kritiku vremena, tek za dvjesto godina bit će tako nešto možda poznato, to danas nitko to ne može znati. Zbog toga nije moguće govoriti da je neki slikar najbolji, a drugi to nije, osim ako to nije udvornički, a to onda nije korektno. Moguće je govoriti o odnosu slikara i slike, o njegovom načinu slikanja i onomu što ima i želi reći. Odbijam svaku pomisao da me se proglašava najboljim ili stavlja među najbolje, ja sam jednostavno onaj koji želi biti svoj i slobodan u umjetničkom stvaranju, a u slikarstvu dokraja iskren. I to je sve.
Izložbama u Međimurju proslavili ste trideset godina rada i šest desetljeća života i koju više. Tko Vam je najviše pomogao?
– Godinama sam član likovne grupe Kontra čija je misija povratak figuraciji i slikarstvu na nov način, a nakon raznih stranputica i projekata u suvremenom slikarstvu. Grupa Kontra, zahvaljujući ljubavi za umjetnost Tonija Horvata, već godinama gostuje u Međimurju, ovu godinu bila je to po redu šesta umjetnička kolonija. Moram zahvaliti svima koji su mi pomogli, a svakako Općini Štrigovi, Muzeju Međimurja Čakovec, Župi Prelog i Župi Sveti Juraj u Trnju, koje su mi omogućile izložbe u Prelogu i Donjem Pustakovcu, te Državnom arhivu Međimurja u Štrigovi, zatim organizatoru Žoržu Draušniku te mnogim umjetnicima, i ne samo slikarima. Za nas umjetnike takva su okupljanja veoma vrijedna i inspirativna, makar moram reći da sam jedva izdržao toliko izložbi odjednom, a ne znam kako je to podnio moj prijatelj i kritičar, profesor na Likovnoj akademiji, Krunoslav Kamenov. Nisu u pitanju samo izložbe i koncerti, već i druženja i neprospavane noći, no bilo je lijepo sresti stare prijatelje.
