Nedavno je u Svetoj Mariji otvorena za javnost likovna galerija Mustač uz obiteljsku kuću Franje Mustača, slikara lirskih pejzaža kojeg Međimurje već dobro poznaje. Riječ je o izuzetnoj inicijativi obitelji Mustač, što je u povodu otvorenja napomenuo i župnik Pavao Markač. Rijetkost je da neki slikar otvori svoju obiteljsku galeriju za javnost i obogati kulturnu ponudu, što je svakako dobitak za samu općinu Sveta Marija i razvoj njenih potencijala.
Sama galerija prostire se na oko 70 kvadrata u tri prostorije, a izloženo je pedesetak slika Franje Mustača iz svih razdoblja njegova života i rada. U planu rada likovne galerije su uz prijem ljubitelja slikarstva i likovne radionice za djecu u ljetnim mjesecima i drugo.
Stoljetni likovni nerv obitelji Mustač
Obitelj Mustač je već više stoljeća u Svetoj Mariji, prvi Mustači su se doselili u Svetu Mariju 1726. godine, prema istraživanjima Franje Mustača, a za to postoje i povijesni dokazi i zapisi. Posebno je zanimljivo što je u obitelji Mustač likovni nerv prisutan više generacija na različite načine. Djed Franje Mustača Martin (1870. – 1944.) izrađivao je takozvane instalacije, svojevrsni trodimenzionalni prikaz po nazivom „Spomenek teške i žuhke smrti Gospona našega Jezuša Kristuša“, prikaz u drvu u maloj kutijici – oltaru za seljačke kuće. Danas se takva djedova instalacija nalazi u galeriji na počasnom mjestu. Imenjak, stric Franjo Mustač (1923. – 1969.) bio je poljoprivrednik ali i slikar, ostalo je sačuvano nekoliko njegovih radova koji se mogu vidjeti u galeriji. Bavljenje likovnošću u to se vrijeme kod seljaka smatralo gubljenjem vremena, no talenat je očito našao načine da izađe na svjetlost dana.
Vlasnik galerije Franjo Mustač s obiteljskim nadimkom Medarov svoju prvu sliku naslikao je davne 1973. godine. Imao je svega petnaest godina i od tada neprekidno traje njegovo druženje s likovnom umjetnošću. Moglo bi se reći da velikih 45 godina slikarskog trajanja, bolje rečeno ustrajnosti jedne autorske likovne ideje, on nosi u srcu i njeguje kao svoju emotivnu lirsku domovinu.
Njegov je zavičaj gotovo imaginarno međimursko selo kojeg uzdiže do nebesklona, na lirski ponos životu, a u stvarnosti njegova Sveta Marija kao likovna inspiracija i ljubav. Nije to žal za izgubljenim vremenom prošlosti već promišljenost autora koji gradi svoj likovni svijet kao svoju misao.
Zbog toga se gotovo asketski odriče svega što bi zasjenilo tu magičnu lakoću lirskog i emotivnog spoja prirodnog elementa i ljudi. Na njegovim slikama nema tvornica ili moderne gradske arhitekture, a niti novih tehnoloških čuda. Vjeran sebi i svojem likovnom poslanstvu do krajnosti, manje upotrebljava takozvane hladne boje, plavu i zelenu. Svaka njegova slika govori nam o spokoju i jednostavnom životu, o ljubavi duhovnog.
Ljudi i zemlja u romantičnom zanosu
Motivi slika su mu najčešće krajolici sela ali i ljudi koji žive u selu, zatečeni u svakodnevnim radovima na polju ili pak crkvice i kapelice kao duhovne vertikale koje označavaju mjesto, topos života i nisu samo duhovni simboli. Ljudi i zemlja gotovo da surađuju u romantičnom zanosu.
Gotovo neprimjetno kroz godine, Mustač se kao slikar mijenja smirujući teme i motive obojenim komunikacijskim plohama i apstrahirajući ono manje bitno. Strana mu je svaka modernost., na njegovim slikama nema traktora i automobila, već kravice s djedom i bakom. – Tada je nekako sve imalo više smisla. Ljudi su znali kad treba raditi, a kad se odmarati, radili su onoliko koliko je bilo potrebno za život, kazao je za kraj pokretač cijelog ovog umjetničkog projekta i sam autor Franjo Mustač.
foto: Josip Šimunko
