Krajem prosinca prošle godine iz tiska je izišla knjiga Ljudevita Marđetka “Međimurska šuma Murščak” koja će obilježiti ne samo 2018. godinu već i dati značajan doprinos literature eko-baštine Međimurja. U izradi knjige sudjelovali su i naše kolege Josip Šimunko (novinar) i Jurica Hoblaj (grafika). U nastavku donosimo intervju s autorom koji je odradio Josip Šimunko.
U izdanju Javne ustanove “Međimurska priroda” objavljena je krajem 2017. godine knjiga Ljudevita Marđetka iz Čakovca “Međimurska šuma Murščak.” To je ujedno prva monografija naše najveće i najznačajnije šume još od vremena Zrinskih, a opisuje ekohistorijske, povijesne i kulturološke elemente suživota čovjeka i šume kao i uništenje biotopa Murščaka u ranim dvadesetim godinama prošlog stoljeća te sudbinu pojedinih obitelji vezanih za šumu.
Autor Ljudevit Marđetko godinama je kao učitelj u Domašincu sakupljao građu za knjigu i zbog obiteljskih razloga, njegov djed i pradjed bili su nadšumari grofa Eugena Feštetića, zadnjeg u nizu plemića u Međimurju. On osobno čuva obiteljsku fotografiju o rušenju glasovitog hrasta Adama u Orehovici, koje je nadgledao upravo njegov pradjed.
– Rođeni ste u šumi Murščak u obitelji šumara, čuvara šuma. Koliko se dugo bavite istraživanjima šume Murščak?
– Stjecajem okolnosti rođen sam u zaseoku Domašinca koji se zvao Podnova u šumi Murščak u nekadašnjoj lugarnici grofa Feštetića, udaljenoj sedam kilometara od Domašinca i u neposrednoj blizini Letinjskog mosta i samo nekoliko kilometara od Hodošana. Sudbina je htjela da su mi djed po majci Stjepan Husić i njegov otac Ladislav Husić te Stjepanov tast Valentin Žir, bili lugari grofa Feštetića. Stjepan je službovao u Domašincu, a Ladislav u Orehovici. Valentin, koji je kasnije postao gazda (poslovođa) feudalnog marofa u Svetom Križu, službovao je u Murščaku, odnosno Podnovi. Nakon raspada veleposjeda, godine 1926. Stjepan Husić kupuje bivšu lugarnicu Podnova s cijelim imanjem od preko trideset jutara zemlje i šuma, gdje živi kao slobodni gospodar sve do svoje smrti 1963. godine. Zahvaljujući usmenoj predaji, još kao dijete saznao sam od roditelja, rođaka i djeda Husića ponešto o njihovom podrijetlu, o službovanju kod grofa Feštetića te o sudbini međimurskih šuma. Slučaj je htio da sam se 1966. godine zaposlio kao učitelj matematike i fizike u Osnovnoj školi Domašinec, te upoznao mnoge ljude koji su poznavali mog djeda Husića. Među njima su bili Stjepan i Cecilija Marodi (Šubrijevi) koji danas imaju kuću na nekadašnjem gruntu mog djeda u Domašincu. Istraživanjem šume Murščak bavim se gotovo cijeli svoj život i sretna je okolnost što će napokon dio tih spoznaja što se dogodilo šumi Murščak moći saznati i mlađi putem ove knjige.
– Kad je započela najveća sječa šume Murščak?
– Dok je grof Feštetić bio vlasnik međimurskih šuma, gospodarilo se racionalno prema tadašnjim strogim ugarskim zakonima. Ali, kad je 1923. šume otkupila Šumarija Slavonija d.d. iz Zagreba, počela je brutalna sječa i devastacija međimurskih šuma, posebno one najveće i najbogatije u Murščaku. Oko 4000 jutara hrastove šume u Murščaku postalo je eldorado za mnoge trgovce, seoske birove, odbornike, velike i male gazde, te na kraju za svakoga tko se usudio kupiti jedno do dva jutra hrastove šume sa zemljištem na zajam od tadašnjih banaka. Šumarija Slavonija je najprije prodavala samo drvo, a kasnije i zemljište s drvom. Bile su to krizne i gladne godine pa je svaki seljak nastojao doći do jutra ili dva oranice kako bi prehranio mnogobrojnu obitelj. Tako su u Murščaku od nepreglednih šuma procvjetala polja raznih usjeva, a Domašinec je s okolicom postao jači poljoprivredni kraj. Zavladala je svojevrsna „šumska groznica“. Mještani okolnih sela, redom Goričana, Donjeg Kraljevca, Hodošana, Palinovca, Donjeg Hrašćana, Turčišća, Domašinca, Gardinovca, Dekanovca kao i razni trgovci iz cijelog Međimurja, nastojali su kupiti jutar do dva hrastove šume sa zemljištem, a oni bogatiji kupovali su i više od trideset jutara. U šumi je tada, danju i noću, iz raznih mjesta, bilo i preko tisuću ljudi od kojih su jedni trgovali, drugi kupovali, a najviše je bilo sirotinje (najamne radne snage) koja je obarala tuđa stabla ili iskapala panjeve u šumama jačih gazda. Nitko tada nije bio svjestan da se rušio jedinstveni ekosustav u ovom dijelu Europe koji je priroda stvarala milijunima godina (kroz geološku prošlost) te da je Međimurje zauvijek izgubilo ogromno prirodno i gospodarsko bogatstvo. Prema izjavama starih ljudi iz Domašinca, šuma Murščak je bila prosječno stara oko 200 godina, a tu je raslo na stotine starih metuzalema među hrastovima (svojevrsnih Adama i Eva) koje nitko nije fotografirao ili pak su fotografije sa sobom odnijela ta „nesrečna gospoda“ iz Šumarije Slavonija.
– Kolika je bila vrijednost šume Murščak?
– U Murščaku je rastao nizinski hrast lužnjak, poznat kao «slavonski hrast». U Murščaku je osim hrasta lužnjaka uspijevao i obični grab s mješavinom brijesta, klena i jasena. Hrast lužnjak je trkač na duže staze, on raste ponekad i 1500 godina, a toliko mu je potrebno za prirodno propadanje. Prema procjeni koju sam napravio, vrijednost porušene šume Murščak bila je oko 200 milijuna eura u današnjim novcima, i to samo trupci bez granja. Prema novim ekološkim spoznajama, šuma sa svojim bogatim ekosustavom vrijedi i deset puta više, pa sami izračunajte kolika je to vrijednost. Od nekadašnje šume Murščak ostali su danas samo ostaci, najviše u inundaciji Mure.
– Tko su bili “kraljevi Murščaka?”
– Nakon siječe i rasparceliranja šume Murščak u dvadesetim godinama prošlog stoljeća nekoliko je obitelji kupilo veće parcele od tridesetak jutara i nastanilo se u Murščaku. To su bile bogate obitelji Husić iz Domašinca, obitelj Štefok iz Donjeg Kraljevca i obitelj Habuš također iz Donjeg Kraljevca, te obitelj Srpak iz Palinovca, koja je međutim samo dolazila obrađivati svoju zemlju u Murščak. Narod je obiteljima Husić, Štefok i Habuš nadjenuo nadimak “kraljevi Murščaka” jer su živjeli u Murščaku. Nakon Drugog svjetskog rata te su se obitelji mahom iselile iz Murščaka. Godina 1963. bila je posljednja jesen lugara Stjepana Husića u Podnovi. Umro je 25. listopada, a u njegovom dvorištu je izvršeno «spričavanje». Zatim je lijes s tijelom krenuo na put «dekanoskog grobišča». Posljednji put se opraštao od svoje šume koju je desetljećima u srcu nosio. U listopadu se rodio, u listopadu vjenčao i u listopadu je umro. Tada se po okolnom selima pronio glas: «Umro je Stjepan Husić, kralj Murščaka». Njegova djeca su mu podigla skroman spomenik na dekanoskom groblju u skladu sa stihovima književnika Zvonimira Husića koji je igrom sudbine kratko živio na imanju svog strica u Podnovi, a oni govore: «Čovjek nije velik po grobu, nego po putu koji vodi do njega».
– Uz šumu Murščak pamte se mnoge anegdote?
– Mnogo je toga propalo, no pamte se razni događaji vezani za rušenje hrastova, o svađama i nadmudrivanjima pa i pravim bitkama, o lovokradicama. No pamte se i ljepše stvari. Tako je malo poznato da je gostiona “Zelengaj” kod Hodošana u Murščaku bila važno povijesno mjesto stoljećima i da su se tu jelovnici pisani na pet stranih jezika. Kazuje se da su tu svojevremeno bile velike zabave koje se i danas pamte. Govorilo se da su tu zabave tako vesele da tu “pucama gaće same doli curiju…”
