7 C
Čakovec
Petak, 29 ožujka, 2024

Baričević: Na nama entuzijastima ostaje da očuvamo cimbal u Međimurju

Gdje god se pojavili, “cimbulaši” su uvijek bili srdačno dočekani. Cimbal se svirao na seoskim svadbama, na misnim slavljima, kraljevskom dvoru, u kazalištu. U ne tako davnoj prošlosti gotovo svako međimursko naselje imalo je jednog “cimbulaša”. A onda su cimbale jednostavno iz Međimurja nestale.

Njihov plemeniti zvuk nadjačala je glasna “pleh- muzika” puhačkih i limenih orkestara. Samo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca u Međimurje se vratio zvuk cimbala. Čakovečka publika imala je prigodu uživati u specifičnim bojama tonova tog instrumenta tijekom manifestacije Advent u Gradu Zrinskih.

“Cimbulaš” Nikola Baričević subotnja prijepodneva i druženja u Gradskoj kavani Čakovec učinio je nezaboravnima. Kroz šalicu razgovora s njime rasplela se priča o glazbi, instrumentima, očuvanju baštine.

‘Oči su mi zasvetlile’

Sklonost prema glazbi otkrili ste još u školskoj dobi?

– Sve je krenulo u osnovnoj školi u Šenkovcu. Rodom sam iz Mačkovca i mi Mačkovčani smo nakon četvrtog razreda krenuli u peti razred u OŠ Šenkovec. Profesor Stjepan Bujan predavao nam je glazbeni i vodio školski tamburaški orkestar. Tada sam se prvi put susreo s tamburicama u glazbenom kabinetu i tada su mi ‘oči zasvetile’. Počeo sam svirati u školskom tamburaškom orkestru. Istovremeno je u KUD Mačkovec došao Željko Grahovec. Inicirao je osnivanje tamburaške sekcije u KUD-u. Tako sam počeo svirati i u Mačkovcu, gdje sam svirao tambure (brač, berdu) gotovo deset godina. Nastupali smo i na festivalima kao što su Pitomača, Krapinski festival ‘Krijesnica’ i dr.

U Vašoj obitelji bio je već netko glazbeno nadaren?

– Mlađi brat svira tamburu. Otac je svirao bubnjeve potkraj ‘60-ih godina u više bendova. Ali, dok smo brat i ja počeli svirati, tata više nije bio aktivan u glazbi. Školska okolina zaslužna je za moj interes prema sviranju.

Ljubav na prvi zvuk

Kako su se cimbale pojavile u Vašem životu?

– Prilikom nastupa na događaju ‘Međimurje u Lisinskom’ 2004. godine, gdje je nastupilo oko 300 izvođača. Predsjednik Zajednice HKUU-a Međimurske županije tada je bio Ivan Goričanec, na čiju je inicijativu organiziran ovaj velebni događaj. Svirao sam s KUD-om Mačkovec. Izmjenu KUD-ova na bini pratio je Andrija Maronić iz Đurđevca. Bio je kao zvučna kulisa. To je bio moj presudni susret s cimbalom. Sebi sam rekao: Zar je moguće da od toliko međimurskih izvođača, muzičara i glazbenika nitko ne svira taj instrument? Klik se dogodio kada sam uvidio da Međimurje nema ‘cimbulaša’. A samo prije sedamdeset godina u Međimurju je gotovo na svako selo dolazio jedan ‘cimbulaš’. Cimbal je instrument na kojemu je čovjek mogao samostalno izvoditi melodiju, ritam i harmoniju. Još ako je dobro pjevao, jedan čovjek bio je sasvim dovoljan za veselicu.

Kako ste nabavili prve cimbale?

– Znao sam da postoji jedan cimbal kod obitelji Kolarić u Čakovcu, odnosno kod roditelja Nevena Kolarića, koji je danas uz mene jedini ‘cimbulaš’ u Međimurju. Neven inače svira bas-gitaru u bendu Kom3dija. Kolarići su nabavili veliki koncertni cimbal iz Mađarske. Željeli su ga imati doma, ali na njemu je na kraju najviše stajalo cvijeće. Posudio sam ga od Željka Kolarića, Nevenova oca. Cimbal je žičani glazbeni instrument koji se svira udaranjem batićima. Imao sam instrument, trebalo ga je uštimati i početi svirati. Trebao sam pomoć.

‘Kak’ bum ja to sviral?’

Upomoć Vam je došao jedan od najboljih ‘cimbulaša’ Hrvatske?

– Zvao sam Alana Kanskog, člana i voditelja orkestra Lado. Alana sam upoznao još prije kada sam s Gustijem Draksarom svirao na koncertu ‘Za srce i dušu’ u zagrebačkoj Tvornici kulture Zagreb, gdje je Alan Kanski svirao cimbal. Taj je instrument njegova strast i rado se odazvao mojoj molbi. Uštimao mi je cimbal na taj jedan mađarski način koji je pogodan za izvedbu međimurskih pjesama. Kada sam ga pitao ‘Kak’ bum ja to sviral?’, odgovorio mi je: ‘Ideš s batićima gore-dole. Teoriju koliko-toliko poznaš, ostalo je stvar vježbe.’ I tako je krenulo. Zapravo sam samouk. Još uvijek učim i usvajam tehniku. Svakodnevno vježbam bar dva sata. Zbog mog hobija zakinuta je moja obitelj, kćeri Saša i Ilona te supruga Zlatka, te sam im neizmjerno zahvalan na potpori i razumijevanju.

Zahvaljujući Vama probudili ste interes za cimbale kod još jednog Međimurca?

– Neven Kolarić, iz obitelji kod koje sam posudio prvi cimbal, počeo je dolaziti k meni, pa je i on dobio volju. Budući da je on dosta mlađi od mene, ja sam bio u prednosti samo u tome što sam već dulje vrijeme svirao tamburu, ali što se tiče tehnike sviranja to smo zajedno istraživali. Najviše sviram međimursku narodnu glazbu. Može se fino izvoditi na cimbalu i improvizirati. S harmonijom se lijepo može obogaćivati melodija. Kada se ritam mora dogoditi, to je već puno kompliciranije. U posljednje dvije godine nastojim izvještiti sviranje da mogu svirati i ritam i melodiju.

Kakva je razlika u sviranju u odnosu na tambure?

– Tambura je zamišljena kao instrument koji mora biti uparen s više instrumenata. I oni se nadopunjuju u orkestru. Cimbal je instrument koji sve sam pokriva. Najsretniji sam kada cimbal sviram s nekim jer sam svirajući tambure uvijek bio u nekom orkestru, bendu. To daje određenu sigurnost. Svirao sam s čakovečkim i varaždinskim tamburaškim orkestrom, s orkestrom I. G. Kovačić Zagreb i dr. Puno puta sam gostovao raznim pjevačima kao pratnja. Autorske stvari ne radim. Samo sviram, ne pjevam.

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE