Samo nebo je granica – moto je koji je već naprosto izlizana fraza kojom opisujemo kreativne Međimurke i Međimurce. Drugim riječima, nema toga što vrijedne ruke naših sumještana nisu u stanju napraviti, odnosno mašta izmisliti i kreirati. Nije nam trebalo puno da pronađeno još jednu takvu osobu. Potegli smo tek do Šenkovca kod Ane Lesar koja svojim zlatnim rukama oduševljava kako svoje ukućane, tako i prijatelje, rodbinu, sumještane.
Heklanje – prva i najveća ljubav
Izrada nakita, goblena, stolnjaka, nadstolnjaka, heklane odjeće, drvca sreće, samo su dio toga što su posljednjih dvije i pol godine izradile njene ruke, otkako je u mirovini.
– Moj prvi uradak seže još iz doba osnovne škole, točnije sve je krenulo u 6. razredu – prisjetila se naša domaćica. – Tada sam započela s izradom vezenog tabletića zajedno sa svojom prijateljicom. A heklati sam naučila na satima engleskog kod učiteljice Barbare Močnik kojoj sam i dandanas zahvalna.
Učiteljica Barbara tada je svojim učenicima dala zadatak da izrađuju heklane komadiće 20×20 cm koje je ona potom spajala u heklance i nosila u starački dom tamošnjim korisnicama.
I od tada, svaki slobodni trenutak, uzimala je konac i haklec u ruke i nešto izrađivala, heklala, osmišljavala i kreirala. Uz to, radila je i goblene te rado ukrašavala kuću ukrasnim predmetima, bilo to za Božić, Novu godinu ili jednostavno, onako da ima čime urediti životni prostor, drugačijom bojom, drugačijom mustrom. Nema dvije iste stvari, dvije iste mustre, mustre prekopirane iz časopisa, već isključivo kao plod njene mašte.
Od tabletića i stolnjaka prešla je i na izradu odjevnih predmeta. Naravno, sve od pamučnog konca. Pa je tako ormare napunila vestama, haljinama, bluzama, suknjama.
Kreativni uzlet tek u mirovini
Svestrana Ana jedva je dočekala umirovljeničke dane kako bi se u miru i po cijele dane mogla posvetiti svojem kreativnom hobiju. Ukrasi, nakit, odjeća, ali i repromaterijal počeli su se gomilati, ispunjavati ormare, ladice, police i kutke obiteljske kuće. Kako bi mogla raditi dalje, trebalo se rješavati “zaliha” pa je otvorila domaću radinost što njoj je bio poticaj za još intenzivniji i kreativniji rad.
– Puno se toga nakupilo da sam sve preselila u jednu sobicu koja je danas moj “ured”. Tu nastaje sve što mi se u glavi roji, sve što smislim. Nikad nemam zamišljenu točno određenu stvar u cjelini. Jednostavno stavim materijal pred sebe i krenem. Niti znam kud će me mašta odvesti niti što će na kraju ispasti. Jednostavno se prepustim i radim.
U takvom kreativnom raspoloženju provela je sate i sate, sama prepuštena mašti i vještini vlastitih prstiju. Kaže da se najviše radi zimi kada su dani kratki, a vani se nema što raditi. U to vrijeme nastala su i popularna tzv. drvca sreće.
Drvca sreće
– Malo bakrene žice, koji komad zanimljivog kamena za podlogu i krenem. Savijam i namatam žicu, slažem boje poludragog kamenja ili običnih plastičnih perlica. Kažu da svaki čovjek ima svoj pripadajući kamen koji mu blagotvorno djeluje ili je simbol zdravlja, blagostanja, harmonije, prosperiteta i uspjeha, a usput čuva i ujedinjuje obitelj. No, ja to slažem onako po volji, kako mi dođe.
I doista, “ured” joj je prepun malih drvaca, svih boja i veličina. S puno granja, s puno kamenčića ili pak obratno. Doduše, mogu se pronaći i neklasična drvca s kojekakvim kuglicama, suhim cvijećem ili ukrasima iz prirode – češerima, sjemenkama, šumskim plodovima.
Ako je zima vrijeme intenzivnog rada, onda je ljeto vrijeme intenzivne potrage za materijalom iz prirode.
– Čovjek mora nečim ispuniti vrijeme – kaže. – Nemam unuke koji bi skakutali po kući pa sam si morala nešto pronaći. Pokazalo se kako to još mogu i unovčiti. Za sada mi ništa nije teško ni nemoguće. Jednostavno uživam u tome, kratim si duge umirovljeničke dane, a to je i posao koji me ispunjava i gdje sam se pronašla.
Ne treba posebno spominjati kako joj je smočnica puna domaćih pekmeza, sokova, kako uz to još radi i vani u voćnjaku, uzgaja cvijeće, ode na kavu k susjedima i prijateljima. I sve stigne na zadovoljstvo svih.
(Autor: Vlasta Vugrinec)
