– Teško je posebno kad se sjetim svojih pajdaša koje sam tamo izgubio. Nisu mi bili samo kolege već pravi prijatelji s kojima sam odrastao, družio se, izlazio, zaljubljivao i živio, isprekidanim glasom govori nam 61-godišnji Alojzije Hujs iz Donjeg Vidovca, umirovljeni policajac i vukovarski branitelj.
“Živ nisam htio pasti u ruke neprijatelju”
Pripadnik je posljednje grupe od 58 policijskih službenika tzv. zadnje vukovarske grupe koja se iz Međimurja 11. rujna 1991. godine uputila prema Vukovaru. Dio je grupe od 11 policajaca koja je među posljednjima napustila okupirani grad i to probijajući se 12 sati kroz kukuruzište, blato i kišu do Cerića gdje su ih dočekali pripadnici Hrvatske vojske.
Prisjećajući se tih dana Vukovara, oko suzi, suza tjera jednu drugu a glas se gubi. Pri tom međimurski Vukovarac prekriva suzne oči, jecajući uz malu neugodu, što su ga savladali osjećaji, prisjećanja na poginule prijatelje, sumještane ali i kolege s posla.
– Kesera (Dragutin Friščić), Ivo Oreški, Božo Košir, Ljubo Jalšovec, dečki su čija lica nikad neću zaboraviti. I ne samo njihova. Išli su sa mnom, vidio sam padanje granata od kojih su neki od njih stradali, teško je to.
I danas, 28. godina kasnije, jedva pronalazi riječi, nevoljko vraća vrijeme unatrag, naš Vukovarac.
– Tu i tam kroz misli mi prolazi miris vlage i kukruzišta, miris ljudskog znoja i straha, sjetim se mladog i starog Jastreba, novinarke Alenke MIrković koju sam doslovno vukao.
Nažalost, kaže, bio je u tom ratnom paklu do kraja, gdje su bili ostavljeni sami sa sobom i životinjskom borbom za goli život.
– Imali smo tri opcije, otići u bolnicu, predati se neprijatelju ili ići u proboj. Moja sreća što nisam vjerovao nikome, već sam se odlučio za proboj. Živ nisam htio pasti u ruke neprijatelju. Čak sam imao pripremljenu bombu i pištolj ako bude trebalo.Sudbina, sreća, Bog ili kako god to danas zvali, izvukao sam živu glavu na jedvite jade.
S ratišta na redovni posao u policiju
Na ratištu je proveo tri najduža mjeseca u životu. Za razliku od svojih mnogobrojnih suboraca, vratio se živ i zdrav, bez ranjavanja i “bogatiji” za iskustvo koje vrlo rijetko želi podijeliti.
– Ni ženi, ni djeci nisam ništa ispričao, nisam govorio o ratnim danima, ratištu, suborcima koje sam izgubio. Neke je stvari najbolje prešutjeti, zadržati za sebe ma kako bolne bile, kaže naš sugovornik. Bolje je za poginule ali i preživjele. Obitelj čak nikad nije ni posjetila Vukovar. Ja idem. Prvi sam put ponovno bio tamo 5 godina nakon povrataka s ratišta.
Nije obilazio sva mjesta na kojima se borio, mjesta na kojima je izgubio prijatelje, mjesta na kojima je radio na stotine sklekova dnevno sklanjajući se od granata, bombi, neprijateljskih projektila.
– Toliko je toga padalo svaki dan da sam već po zvuku znao raspoznati tip aviona, tip i kalibar projektila, kretanje haubice ali i obični jauk od smrtnog hropca.
Srećom takav je tip čovjeka koji je po povratku u normalan život uspio potisnuti sve proživljene strahote, koji je smogao snage isključiti se iz svega i vratiti se normalnom životu, poslu i obitelji.
– Nikaj, nikaj ne osjećam danas kad gledam Vukovar na televiziji. Osim da nas je politika iskoristila, iskoristila je ljude, njihove živote. I danas, osim politike nikaj drugo ne vredi. Meni nikaj ne fali. Imam spomenice i značke, a kaj bum s tim. Ništ mi ne znače, ni znam kam ih je žena pospravila. Ništ, ama baš ništ mi ne znače. To me uopće ne sekira, druge stvari me muče u životu.
Ne želi nikakve braniteljske povlastice i privilegije
Priznaje da ima lažnih branitelja koji su iskoristili sve što su mogli od stana do izdašnih mirovina. Kaže, njemu ne treba ništa niti pak što želi. Jer kad mu je trebalo nije mogao dobiti.
– Po povratku s ratišta tražio sam kredit kako bi završio obiteljsku kuću koju sam dopola napravio, prisjetio se. Bilo je to onda 15.000 maraka. Došli su glet iz Čakovca ništa dalje. Ništ nisam dobil, ni kunu, a poslije nisam više htio ni ništa tražiti. Kaj bi se ja igral i trošil svoje vrijeme na birokrate.
U mirovinu je otišao kao policajac koji je radio kao voditelj smjene u Donjem Kraljevcu i to na osnovu godina staža i radnog mjesta. Dakle nikakve povlaštene mirovine nema, niti pak je želio tražiti. Nije tražio ni za djecu, nikakve braniteljske privilegije ni povlastice.
Dane provodi u okviru obiteljske kuće koju polako renovira, druži se sa svojim suborcima, nekad se bavio i sportom.
– Prije smo znali pričati o ratnim danima, prisjećati se kakve smo budale bili u pojedinim situacijama u kojima se glava gubi. S vremenom su ratne teme ostale iza nas i sada je na redu ponovno sport i svakodnevni život, bez politike. Politiku izbjegavamo u širokom luku, kaže pri kraju razgovora.
Odlazi još povremeno u Vukovar sa svojim suborcima, u koloni sjećanja propješači tih desetak kilometara, bez emocija, prazan, kamena lica, bez zainteresiranog pogleda na okolinu i kraj kroz koji prolazi. Jer kaže, čovjek se vrlo lako slomi samo ako pokaže trunku suosjećanja, trunku žalosti ili prisjećanja na krv, jauk, hropac….
No, jedno je sigurno, bez obzira na sve, ako bi trebalo, ponovno bi uzeo pušku u ruku i ponovio bi svoj ratni put.
Sjećanje na međimurske heroje Vukovara
U ponedjeljak 18. studenog i u Međimurju ćemo se u sva tri naša grada: Čakovcu, M. Središću i Prelogu, kao i u drugim mjestima, prisjetiti još jedne tužne obljetnice, kao i svih poginulih Međimuraca u obrani grada heroja
Podsjetimo, u obrani Vukovara i ostalih gradova u Slavoniji, Vinkovcima, Tovarniku, Borovo Naselju, sudjelovalo je dvjestotinjak aktivnih i pričuvnih policijskih službenika, tadašnje Policijske stanice Čakovec, ustrojene u okviru Policijske uprave varaždinske.
Iz Policijske stanice Čakovec, 11. rujna 1991. u obranu grada Vukovara upućeno je 58 policijskih službenika, tzv. “zadnja vukovarska grupa”, koja je podnijela najveći teret i pritom najteže stradala. Padom Vukovara, 18. studenog 1991. zatočena su 24 policijska službenika, dok se njih 11 vratilo probojem. Osam službenika uspjelo se vratiti konvojem Crvenog križa.
U obrani grada Vukovara i zapadne Slavonije poginulo ih je 10, 26 je bilo ranjeno, a jedan policajac Policijske stanice Čakovec još uvijek smatra se nestalim.
Iz Policijske stanice Čakovec poginuli su međimurski policajci:
- JOSIP ŠAJNOVIĆ, poginuo 25.9.1991. u Borovu Naselju
- MLADEN VINKO, poginuo 2.10.1991. u Vukovaru
- VLADIMIR ROJKO, poginuo 28.10.1991. u Vukovaru
- DAMIR LEHKEC, poginuo 1.11.1991. u Vukovaru
- DRAGUTIN LEHKEC, poginuo 14.11.1991. u Vukovaru
- ANTUN MUTVAR, poginuo 20.11.1991. u Vukovaru
- DARKO TIŠLJARIĆ, poginuo 20.11.1991. u Vukovaru
- DRAGUTIN FRIŠČIĆ, poginuo 20.11.1991. u Vukovaru
- DRAŽEN ŠTEFULJ, poginuo 20.11.1991. u Vukovaru
- LJUBOMIR JALŠOVEC, poginuo 20.11.1991. u Vukovaru
Iz Policijske uprave varaždinske poginuli su međimurski policajci:
- IVAN HIŽMAN, poginuo 19.11.1991. u Vukovaru
- BOŽIDAR KOŠIR, poginuo 1.11.1991. u Vukovaru
- ŽELJKO PONGRAC, poginuo 9.11.1991. u Karadžićevu
Iz Policijske uprave sisačko-moslavačke poginuo je međimurski policajac:
- PREDRAG KOZAR, poginuo 11.11.1994. u Međuraču
Nestali međimurski policajci:
- IVAN OREŠKI, nestao padom Vukovara – djelatnik Policijske stanice Čakovec
- VLADO ŠTAMPAR, nestao u Karadžićevu – djelatnik Policijske uprave varaždinske
